autor: Božidar Proročić

Autor ide duboko ispod površine psihe i emocija, gradeći priče neprolazne vrijednosti. Musić zapisuje osjećanja i put promišljanja, (auto)refleksije, ali je vidljiva i njegova erudicija

Kratka priča predstavlja omiljenu formu brojnih čitalaca. Međutim, kratka priča je kod nas na prostorima Zapadnog Balkana a i šire u krizi. Malo je onih autora koji vješto i neprikosnoveno vladaju ovom zahtjevnom književnom formom. Jedan od rijetkih majstora kratke priče Kemal Musić objavio je novu zbirku, naslovljenu “Dan poslije”.

Zbirka je podijeljenja u pet poglavlja koja čine: Ulazak u život, Ćutnja prva, Ćutnja druga i Izlazak iz života i petnestak filigranskim zlatnim nitima vezenih priča koje čitaoce uvode u čarobni svijet pripovjedača. Počevši od samog naslova autor želi da svakom čitaocu skrene pažnju na ono što ga prati ne samo na stranicama ove knjige već i u samom životu.

Kakav je to zapravo život koji je pun preokreta, od dana kada otvorimo oči do dana kada pređemo na drugu obalu. U samoj zbirci sa neponovljivom proznom pitkošću Musić kao da je pretočio Borhesovu simboliku, Čehovljeve neizbrisive tragove, Ficdžeraldovu autentičnost, Markesov stil, Kortasarevu bezobzirnost, Karverovu trajnost, Sijarićevu originalnost… Treba, odmah na početku, pokušati razjasniti naslov, pošto Musić i u svojim drugim zbirkama kratkih priča je zadržao jednostavnost naslova u kojem se donekle krije i ključ za čitalačko dešifrovanje. Intresantno je zapaziti o kojim važnim (životnim) temama na jedan izuzetan a prije svega uvjerljiv način progovara sam autor, porodična saga u uvodnim pričama osvjetljava jednu epohu i mnoge živote.

Autor prikazuje sopstveni svijet i likove, ponire u dubine i ide duboko ispod površine psihe i emocija, gradeći priče neprolazne vrijednosti. Musić zapisuje osjećanja i put promišljanja, (auto)refleksije, ali je vidljiva i njegova erudicija.

To naš učitelj svira violinu je uvodna priča. Ona je zapravo i uvod – na svim našim počecima puni smo vedrine i optimizma ne znajući šta nam život nosi i priređuje. Tajne života su mnoge a važne tajne znanja i saznanja o svemu tome prenosi učitelj. On nije u ovoj priču klasični učitelj on je i svjetionik koji je svoj prometejsko-prosvjetiteljski put posvetio učenicima i svim tajnama koje život nosi.

Život nije život dok ga sami ne počnete doživljavati i proživljavati na zemlji kojom dominiraju šakali i bol dok vas violina učitelja polako podsjeća na ulazak ali i izlazak iz života čeze i čerge razigranih cigana kao simbola radosti ali i kraja života, a koji Musića kao svojevremeno i Puškina nisu ostavili ravnodušnim. Musićevo jezgrovito i sažeto prožimanje obogaćeno je književnom dinamikom, raznovrsnom dramaturgijom iz koje nastaju najljepše priče. Stil pisanja autora je jednostavan, ali snažan u emociji – pokazuje bure i oluje određenih životnih razdoblja.

Priča Otac nam govori kroz prizmu figure koja dominira životom uz muziku. Prelazak sa jedne na drugu planinu, pa sa druge na treću – tu je i vuk kao simbol opstanka na planinama a život nije život ako konjanici sudbine ne protutnje kroz njega nekada noseći radost a nekada i smrt. Nema mjesta za tjeskobu i žal a osamdeset i dvije godine je junak ove priče prkosio tom istom životu. Onda tišina, zvuci i fijuci, galopi i nebesa put i putevi na kojima svako od nas bude svoj gazija. Oživljavanje jedne prošlosti izvedeno je promišljeno i dramski uvjerljivo sa opisima toponima u kojima se na kraju završava jedan život. Prolaznost nas uvijek podsjeća na tragove prošlosti i oživljenu uspomenu koja čini ove priče dragocjenim.

Priča Sestra predstavlja sami vrh majstorstva autora koji je u malom broju riječi satkao bol jednog trenutka. Trenutak u kome vam pred očima kao u Volterovim mislima prođe spoznaja: “Trenutak kada se rađamo već je korak ka smrti”, a šta se dešava sa onima koji su između ta dva puta da ne dodirnu život a da odu u smrt. Jedna od nesumljivo najjačih i najjautentičnjih priča koja govori o velikim ljudskim dilemama i strahovima. Bjelina i čistota goluba koji predstavlja nevinu dušu koja je ostala da lebdi između dva svijeta. U ovoj priči ekspresivne snage, Kemal Musić je morao da svjedoči ali i da se suoči sa trenutkom u kojem je nestao jedan život.

Priča Smrt i sami doživljaj autora dok se motorna testera jedina čuje u tim trenucima i para nebo. Sama spoznaja smrti i ruke rođaka Ćamila koja ga je milovala po kosi predstavlja svojevrsnu paradigmu između dva svijeta svijeta u kome živi i svijeta u kome spoznaje trenutak “odlaska” i zemlje koja je mirisala kao teški nadničarski život. Pisac se ne boji priznati bol gubitka. Sve je to objedinjeno u mladoj duši koja snažno osjeća i koja je tek na počecima života. Autor vješto daje okvir priči, a onda je univerzalno vodi ka jednostavnim, a britkim stilom obogaćenom intertekstualnošću. Musić vješto predstavlja dubinu odnosa među generacijama predstavljajući dio sebe iz prošlosti, dešavanja u sadašnjosti i želje za budućnošću. Ovim pričom autor prikazuje da se jednostavni porodični odnosi mogu ispisati i opisati čitko, bez suvišnih detalja i zbivanja, a da su opet dovoljno precizno i jasno stavljeni u određeni vremenski i narativni okvir.

Priča Pisac pokazuje izlaz iz sfere koju zovemo život. I šta je zapravo život jedan tren i trenutak. Sve je u tom trenutku i trenu stalo: nade, želje, očekivanja, ljubav. Razasute knjige po asfaltu i svjedočanstvo o jednom vremenu. Musićeva priča i (ostale priče) sadrži elemente hronike i autobiografskih momenata koja kombinuju (objedinjuju) elemente memoara i fikcije. U ovoj priči o životu i smrti, treba prošlost ali i sadašnjost pretvoriti u vječnost. Istorijske činjenice isprepletene kulturološkim i tradicijskim saznanjima ali i savremenom kritikom, stavljaju novo svjetlo na formu kratke priče koja prati ne samo ovu priču već čitavu zbirku.

Dan poslije predstavlja zbirku kratkih priča koja govori između ostalog i o jednome od najsloženijih i najdelikatnijih ljudskih fenomena: gubitku bliske osobe. Kao i traganju za sobom ali i svim našim unutrašnjim ćutanjima. Koristeći se određenim primjerima i pričama autor objašnjava kako su bol i gubitak važan dio razumijevanja svijeta, odrastanja i razvoja svakog čovjeka. U ovim pričama predstavljeno je iskustvo koje čitaoca tjera da zastane i duboko udahne, ali i istovremeno ga motivišući da nastavi čitanje, zbog toga što su priče sazdane od svega što život čini ili ne čini.

Zbog piščeve izuzetne pripovjedačke vještine i narativnih postupaka koje primjenjuje, svaka priča vodi čitaoca u jedan novi svijet. Od priča ispričanih u realističnom obliku, u vidu dijaloga ili (unutrašnjeg) monologa, preko nadrealističnih do postmodernističkih elemenata čine ovu knjigu jedinstvenom po mnogo čemu. Ove priče nam pokazuju da je svako od nas individua, svako sa svojim razmišljanjima i melanholijama koje su na stranicama ove zbirke ispisane.

Takav, sveobuhvatni, umjetnički, estetski pogled na ljudsku sudbinu pisac daje kroz vizuru svojih junaka. Musić je neko ko na izuzetan način privodi priče kraju. Završeci upotpunjuju sliku kao da je baš taj dio nedostajuće arabeske koji je bio neophodan da bi priča bila završena. On ne završava prije kraja, niti kod samog kraja, već nakon svega što je bilo neophodno ispričati. Tim postupkom ostavlja likove u životu, dok indirektno poručuje da je život samo jedan a da iza nas ostaju samo naša dobra djela. Autorove priče kako se bliži kraj, sugerišu novi početak, tačnije, pokušaj da se sve vrati na staro. Ali ništa više nije isto, čak i kad tako djeluje. Što se više trudimo da ignorišemo sadašnjost, bježeći u prošlost, to smo sve bliži budućnosti a ona ima samo jedno pitanje, koliko imamo još vremena.

Zbirka kratkih priča Dan poslije će nesumljivo naići na topao prijem kod čitalačke publike posebno kod svih onih koji sa pažnjom prate stvaralaštvo Kemala Musića.

Izvor: Vijesti.me