Poezija baroka XVII i XVIII vijek, ANTOLOGIJA, Titograd, 1976, str. 59. – 61.

IVAN KRUŠALA – PJESNA OD BOJA PERAŠKOGA

“Krušala je  je porijeklom iz na Peloponezu. Zvao se Hasan Usagić, a otkupio ga je i posinio Matija Krušala iz Perasta, koji je bio bez poroda. Zato ga Ivan na kraju svoje pjesme naziva “poćajkom”. Učio je u Rimu u Kolegiju neofita. Doktorirao je teologiju u Padovi. Umro je u Perastu 28. 12. 1735. godine.
Krušala se 1719. god. nalazi sa admiralom Matijom Zmajevićem u Petrogradu. Između 1725. i 1728. god. bio je sekretar grofa Save Vladislavića u Rusiji i Kini. Prilikom jednog  putovanja po Rusiji i Kini, napisao je putopisnu pjesmu na italijanskom  jeziku, ali samo sa suhim nabrajanjem geografskih podataka.
Pjesma o peraškom boju napisana je oko 1709. godine, jer je te godine Krušala zamjenjivao peraškog opata – župnika Zambelića i imao pravo na titulu opata, kako sam sebe na kraju pjesme naziva.

Napad na Perast se zbio u kandijskom ratu (1845. – 1669.), kada je Boka postala poprište borbi. Inicijative Mletačke Republike su išle najprije na Bar, a poslije neuspjeha – na Risan. Tu je flota generalnog providura Foskola privremeno zauzela to utvrđenje 1649. godine. Turci su se povukli u Korojeviće, da bi se poslije odlaska mletačke flote vratili u Risan. U akciji osvajanja Risna istakli su se Peraštani. Ta kratka risanska avantura, kao i peraška saradnja u napadu na Popovo 1654. god., kada se zadobilo veliko roblje i ugrabila zastava turskog zapovjednika, dovela je do turskog napada na Perast 15. maja 1654. godіne.

Peraštani su dan ranije obaviješteni o napadu, pa, iako malobrojni zbog odsustva tridesetak brodova sa domaćim pomorcima, kap. Krsto Visković uspijeva da organizira sistematski otpor. Glavna uporišta su bila mjesna tvrđava i devet kula na raznim pozicijama Perasta. Štedeći municiju i zalijetajući se izvan utvrđenja, oni su uz pomoć hajduka i svega stotinak vojnika iz Kotora izazvali pravu paniku među napadačima. Ova je uslijedila naročito u času pogibije turskog komandanta Mehmed-age Rizvanagića.

Ovaj trenutak istorije Perasta ne samo da je otklonio jednu sasvim realnu opasnost od turskog ropstva, nego je postao simbol kolektivnog otpora, iz čijeg se spomena crpila energija za daljnje napore i iskušenja. Mnoge narodne i umjetne pjesme, umjetnička djela i vjerske funkcije, vezane su baš za taj dramatični događaj. Glas o pobjedi doveo je u Perast, odmah poslije bitke, i Petra Zrinskog.

Krušala je predstavnik umjetničkog epa, koji je još sav pod uticajem usmene hroničarske narodne poezije. Zato i u njegovim trinaesteračkim rimovanim distisima dominira spori dah bugarštica. Pisao je na osnovu iskaza učesnika i arhivskih dokumenata, što izrično navodi na kraju epa. U pjesmi se osjeća i nepotpuno poznavanje narodnog jezika, što i sam priznaje („malo vještan od

jezika sad slovlnskoga”) . Krušalin tekst se pjevao 22. jula svake godine na tradricionalnoj „fašinadi”. Muzički napjev, koji su obradili Riči (Ricci) i De Sarno, sačuvao je, kako izgleda, ne samo najstariji poznati napjev Boke Kotorske, nego i način pjevanja bugarštica. (Miloš Milošević, najstariji sačuvani melografski zapis narodne pjesme u Boki Kotorskoj i pitanje pjevanja bugarštica u Perastu, Zvuk 1, Sarajevo 1975., str. 58.- 63.)

Krušalina pjesma je u cjelini objavljena god. 1854. (“Spievanje događaja boja peraškoga na 15. svibnja 1654.” u Terstu) i 1928. god. (Pavao Butorac, Gospa od Škrpjela, Sarajevo, str. 140.). Djelimično pjesma je objavljena i u antologiji “Prednjegoševsko doba”, Titograd 1966. str. 142. – 147.

Kao osnov za objavljivanje ove pjesme uzet je štampani tekst u Trstu 1854. godine. Taj tekst smo na nekoliko mjesta ispravljali prema jednom prepisu iz prve polovine XIX vijeka, kada se radilo o sigurnim greškama. Sam rukopis nijesmo uzeli za osnov objavljivanja, jer su i u njemu vršene sigurne modernizacije. Dovoljno je navesti početak: “Pošto bi uzet Risan, mjesto, od Mlečanina”. Rukopis je vlasništvo Gracije Brajkovića).”​

Izvor: poezijahrvataboke.com