Bilo je nemoguće ne pjevati o ratu

Kako sam stariji, više obraćam pažnju na to što će se naći među koricama knjige, borim se protiv viška riječi u poeziji, protiv suvišnosti… Otuda rijetkost moga oglašavanja novim knjigama – rekao je Muratović

Negdje između satova koji nijemo okreću vrijeme, u podstanarskim sobama bez prozora, sabrale su se lične i kolektivne tuge junaka zbirke pjesama „Drvo za moj tabut“. Autor ove knjige, nagrađene na Nikšićkim književnim susretima, je Enver Muratović iz Rožaja.

Šesta zbirka ovog pjesnika je svedena, ali svaki njen stih je upečatljiva slika trenutaka u eksploziji nakon što su se godinama taložila nedostajanja, stiskanja zuba na nepravde i prećutkivala uskraćivanja osnovnih životnih prava.

Naslovnica knjige „Drvo za moj tabut“

Ubjedljiv u dugim formama, Muratović hvata najbolnije tačke oko kojih će navući zavjesu od uzroka i stvoriti poeziju koju je teško zaboraviti. Njegova kratka poezija nekad je sličica koja zaustavi dah, a nekad je odsustvo daha u slici. Uznemireni i u ratu i miru, njegovi junaci su ljudi koje poznaje, ali i tipske figure s kojima imamo više zajedničkog nego što se na prvu moglo pretpostaviti. Zato se ova poezija lako čita, ali uvijek s knedlom u grlu i s prstom na čelu. To pogotovo važi za generacije rođene krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih koje s ovim pjesnikom dijele sjećanja na iste ratove, socijalne kolapse, propadanja privrede i promjene sistema vrijednosti.

Muratović je za Pobjedu, između ostalog, govorio o svojim pjesmama, motivu rata, ali i o tome da li je književni rad autora sa sjevera Crne Gore manje vidljiv na domaćoj književnoj sceni.

POBJEDA: Za vrijeme posljednjeg rata o kojem pišete, ali i nekih ratova na koje se posredno pozivate, bili ste mladi. Kako su uspjeli da Vas u toj mjeri obilježe?

MURATOVIĆ: Nažalost, naše generacije su odrastale gledajući, umjesto crtanih filmova, ratne strahote. Kasnije, okusio sam i rat uživo, tako da je antiratna tematika veoma lako zaokupila moje poetsko biće. Bilo je nemoguće ne pjevati o

POBJEDA: Potresnija od kolektivne je Vaša privatna tuga. Jeste li ovom poezijom pokušali da objasnite sebe kroz odsustvo ključnih ljudi ili da ih sačuvate od zaborava i ovjekovječi.

MURATOVIĆ: Odlaskom sa ovoga svijeta bliskih osoba ode i dio nas. Pjevajući o njima, spašavam i sebe i njih od zaborava. Istovremeno, objašnjavam sebe, svoje dubine tuge…

POBJEDA: Pjesma „Podstanarska promišljanja“ je postala viralna, izuzetno je čitana na društvenim mrežama i na neki je način Vaša poetska lična karta. Je li Vam palo na pamet dok ste je pisali da će baš veliki broj ljudi uspjeti da se identifikuje sa njenim sadržajem?

MURATOVIĆ: Autor, koji je dovoljno pošten, uvijek zna kada „ubode“ dobru pjesmu. Svakako da zna i kada omaši! „Podstanarska promišljanja“ je nastala namjerno, po istinitim događajima, kako bi bila makar pokretač razmišljanja u kakvim smo naopakim vremenima živjeli i živimo. Te, da ih nazovem iskrene pjesme, uvijek dobro prođu kod čitalaca, vjerovatno zbog tog identifikovanja mnogih sa motivima same pjesme.

POBJEDA: Agim Ljajić je u Vašoj poeziji primijetio i deskriptivni sloj, no socijalna tematika je dominantna na svim nivoima. Kada ste počinjali da pišete, jeste li i tada bili opterećeni pojedincem u kolektivu koliko danas?

MURATOVIĆ: U mladalačkoj poeziji nisam se bavio nešto pretjerano socijalnom tematikom, vjerovatno zbog onoga što sada, kao odrasli, nazivamo „usijanost glave“. Mada, ne mogu reći da i tada nije u meni tinjala ta neka potreba da „vrisnem“, da se pobunim.

POBJEDA: Zbirka „Drvo za moj tabut“ nagrađena je na konkursu NB „Njegoš“ iz Nikšića. Da li bi knjiga još čekala da nije bilo ovog konkursa i da li je u današnje vrijeme teže objaviti knjigu nego prije 20 godina kad Vam je prva izašla?

MURATOVIĆ: Ja sam od onih lijenih pjesnika, tako da ni zbirka „Drvo za moj tabut“ ne bi bila objavljena skorije da nije nagrađena na Nikšićkim književnim susretima. Kako sam stariji, više obraćam pažnju na to što će se naći među koricama knjige, borim se protiv viška riječi u poeziji, protiv suvišnosti… Otuda rijetkost moga oglašavanja novim knjigama. Prisvojio bih riječi pokojnog pjesnika Blagoja Nišavića: „Mnogo sam spaljivao sebe!“.

Kvalitet uvijek bude prepoznat

POBJEDA: Imate li utisak da su savremeni autori sa sjevera Crne Gore na neki način zapostavljeni na nivou crnogorske književne scene i je li samo udaljenost od centara razlog za to?

MURATOVIĆ: Ne želim da vjerujem da postoji neka sistematizovana zapostavljenost pisaca sa sjevera. Na sreću, još ima ljudi koji se brinu o nama, koji koriste svaku priliku da nas promovišu u Podgorici i na Primorju. Mirsad Rastoder je jedan od rijetkih koji nas vadi iz zapećka i radi neumorno na promociji nas, književnih stvaralaca sa sjevera. Na kraju krajeva, kvalitet napisanog uvijek bude prepoznat i prihvaćen, nema to veze sa daljinama.

Izvor: Pobjeda – autorica: Dragana Erjavšek