Stjepan Krasić, povjesničar

Proces stvaranja jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika odvijao se izvan domovine / Lutherova reformacija bila je fatalna za kršćansko jedinstvo, ali je dala snažan poticaj za stvaralaštvo na narodnim jezicima i njihovo normiranje / Srpski patrijarh Jovan (1592–1614), koji je stolovao u Peći, poslao je u Rim 1596. dva svoja monaha koji su papi Klementu VIII. predali opsežnu spomenicu s njegovom izjavom: „Mi smo Vašoj Svetosti podložni i Materi Crkvi.”/ U srednjem vijeku u slavenskim je narodima postojalo prilično rašireno uvjerenje da potječu od Hrvata

Razgovarao Andrija Tunjić

U izdanju dubrovačkog ogranka Matice hrvatske prošle jeseni objavljena je knjiga Stjepana Krasića Počelo je u Rimu, koja se bavi identitetom, normiranjem i poviješću hrvatskoga jezika. Knjigadominikanca, profesora na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu, plod je dugogodišnjeg istraživanja po inozemnim knjižnicama i arhivima. U knjizi je sve potkrijepljeno podacima i važnim izvornim dokumentima koji dosad u hrvatskoj kulturnoj povijesti nisu bili poznati, ni uzimani u obzir, a koji iz temelja mijenjaju dosadašnju percepciju hrvatskoga jezika i svrstavaju ga u red visoke kulture. Mnogo veći narodi takvom bi se baštinom itekako ponosili, a mi kao da je se stidimo! Bio je to povod ovom razgovoru.

Prof. Krasiću, dok nije bilo normiranog jezika, odakle je hrvatsko književno stablo crplo svoju životnu snagu?

Crplo ga je iz plodne dijalektalne podloge. Dijalekti su svojevrstan humus na kojemu izrastaju jezici. Teško je naći neki jezik bez dijalekata. Neki dijalekt postaje književnim jezikom kada to odluče oni koji se njime služe.

Zašto je sve „počelo u Rimu“?

U 15. i 16. stoljeću Hrvatska je doživjela vjerojatno najteže dane u svojoj dugoj povijesti. Poslije dinastičkih borbi između napuljskih Anžuvinaca i njemačko-čeških Luksemburgovaca za hrvatsko-ugarsko prijestolje te prodaje Dalmacije Mlečanima (1409), bila je podijeljena najprije na dva dijela: mletački i hrvatsko-ugarski, da bi prodorom Turaka i tragičnog ishoda bitke na Mohačkom polju (1526) bila raskomadana čak na četiri zasebne i međusobno sukobljene cjeline, dva moćna Carstva: Njemačko i Tursko, te dvije republike nejednake veličine i političke moći: Mletačku i Dubrovačku, od kojih je prva vrebala pogodan trenutak da se proširi na račun druge. U takvim okolnostima nije moglo biti govora o nekoj smišljenijoj i sustavnijoj jezičnoj politici, iako muze ni tada ne samo da nisu utihnule nego su se pod snažnim utjecajem renesanse probudile i raspjevale. Naime, u drugoj polovici 15. stoljeća u Dalmaciji se javilo prvo pjesništvo na narodnom jeziku, uglavnom na čakavskomu, a nešto kasnije i na štokavskom i kajkavskomu. No 17. je stoljeće u stvaranju književnog jezika i njegovu normiranju bilo dinamičnije i kreativnije nego ijedno dotadašnje.

Zašto?

Ono je od renesanse naslijedilo ne samo pojačano zanimanje za književnost i jezik nego i težak zadatak da u iznimno teškim političkim i kulturnim prilikama u kojima su se u to vrijeme nalazili hrvatski krajevi unese red i zakonitost u bujnu, ali spontano naraslu književnost. Zahvaljujući zauzimanju nekolicine papa, hrvatski je jezik baš u to vrijeme od općeg sredstva za komuniciranje prvi put postao predmetom stručnog proučavanja. Tada se počelo sustavno prilaziti proučavanju narodnog jezika kao takva, njegove strukture i zakonitosti, pa tako i raditi na normiranju onoga što će se poslije nazvati hrvatskim književnim ili standardnim jezikom.

Kako je to normiranje točno teklo?

Proces stvaranja jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika, zbog već navedenih (ne)prilika, u nas nije tekao prirodnim putem postupnog dozrijevanja kao u drugih naroda, nego – stjecajem navedenih povijesnih okolnosti – izvan domovine i to u gotovo dramatičnim okolnostima. To odgonetavanje njegove zakonitosti i propisivanje pravila počelo je izvan domovine izradom rječnika, gramatike, pravopisa, izborom jednoga od narječja za književni jezik i svim onim što ga u užem smislu čini onim što jest, uključujući tu sve njegove specifičnosti i osobitosti.

Odakle interes rimskih papa za hrvatski jezik?

Sve je u našem, i ne samo u našem slučaju, počelo vjerskom revolucijom u Njemačkoj poznatoj pod imenom reformacija, koja je izmijenila dotadašnju sliku Europe kako u vjerskom i političkom, tako i kulturnom pogledu. Iako je izbila u Njemačkoj kao posljedica drukčijeg shvaćanja kršćanstva, što se odrazilo na gotovo svim područjima života, proširila se poput vihora na većinu europskih, dotad katoličkih zemalja, pa tako i na naše krajeve. Bila je fatalna za kršćansko jedinstvo, ali je dala snažan poticaj za stvaralaštvo na narodnim jezicima i njihovu normiranju.

Biste li to malo pojasnili?

Jezik ni protestantima, ni katolicima nije bio prvotna preokupacija, no protestantizam se – za razliku od ranijih vjerskih i društvenih pokreta u zapadnom kršćanstvu – mnogo više širio knjigama nego usmenim propovijedanjem. Kako bi poruke prenijeli narodu, knjige je trebalo pisati njemu razumljivim, odnosno narodnim jezikom. Zato su i jedni i drugi jeziku počeli pridavati sve veću važnost. Proučavali su ga i razvijali, pa je tako latinski – dotle službeni jezik znanosti i međusobnog priopćavanja većine zapadnoeuropskih naroda – sve više ustupao mjesto narodnomu govoru. Može se tvrditi da je Lutherovom revolucijom Europa izgubila svoje vjersko, dobrim dijelom i političko jedinstvo, a s napuštanjem latinskoga i kulturno. No zauzvrat je kao nusproizvod ili „kolateralni učinak“ tih teoloških rasprava dobila narodne jezike kao bitno obilježje mladih nacionalnih država.

Koji je bio odgovor Katoličke crkve na širenje protestantizma putem narodnih jezika?

Katolička se crkva trgnula iz renesansne uspavanosti i umjesto politikom, sponzoriranjem znanosti i umjetnosti počela se više nego dotad baviti gorućim teološkim i egzistencijalnim problemima. A onda i aktivnom borbom protiv širenja protestantizma. Ona je svoj program izradila i osmislila na Tridentskom saboru (1545–63) pod geslom reformatio in capite et in membris: svestrana obnova svih struktura na vrhu i na dnu, kako u moralnom i dogmatskom, tako i kulturnom i odgojnom smislu. Napose se okrenula odgojno-prosvjetnom radu putem izdavanja svih potrebnih knjiga na narodnom jeziku. Prosvjeta se smatrala najboljom branom širenju reformacije, a u promicanju katoličke obnove angažirali su se svi pape nakon Tridentskog sabora.

Katolički odgovor nije bio samo „protureformacija“ – kako se to često u nas pogrešno misli, nego je bio mnogo širi i dublji?

Da. Protureformacija je samo jedan i to ne najvažniji segment širokog pojma katoličke obnove ili reforme koja je počela još krajem 14. stoljeća. Tridentski sabor samo joj je dao snažniji zamah i poticaj. Pojam protureformacije niknuo je u protukatoličkom njemačkom vjerskom i kulturnom ozračju pri kraju 18. stoljeća i to na temelju nerazumijevanja i nepoznavanja naravi katoličke obnove i teze da je ono što su učinili Luther, Calvin i Zwingli „prava“ reforma, a ono što je učinila Katolička crkva da je samo reakcija na to.

Dok se hrvatski normirao i postigao međunarodni ugled, srpski je bio u crkvenoslavjanskim „okovima“ iz kojih se tek krajem 18. i početkom 19. stoljeća počeo oslobađati / Hrvatski i srpski imaju različitu povijest / Pape su donijele dekret po kojem se „ilirski“ morao predavati na (sve)učilištima u: Bologni, Padovi, Beču, Ingolstadtu, Kölnu, Lövenu, Parizu, Toulouseu, Valenciji, Salamanci i Alcalŕ de Henaresu (Madrid) /

Rimokatolištvo je bilo presudno za oblikovanje hrvatskoga jezika / O mojim otkrićima naši jezikoslovci šute

A tako nije bilo?

Nije. Za katoličku obnovu posebno se „specijalizirao“ tek osnovan Isusovački red, koji je nastao malo nakon izbijanja reformacije. Njegova „specijalnost“ bila je prosvjeta i izdavačka djelatnost.

I kakve je rezultate postigao?

Velike. Dovoljno je napomenuti da je u vrijeme svoga ukinuća 1773. imao čak 845 odgojno-prosvjetnih zavoda u Europi i izvaneuropskim zemljama u kojima se odgajala katolička elita. Gotovo da je teško naći istaknutijeg intelektualca u 17. i 18. stoljeću koji nije pohađao neki od tih zavoda. Među njima je bilo iznimnih intelektualnih veličina kao što su Francuzi P. Corneille (1606–1684), J. B. Moličre (1632–1673), R. Descartes (1596–1650), Ch. Montesquieu (1689–1755), H. de Balzac (1799–1850) i Voltaire (1694–1779), Talijani T. Tasso (1544–1595), L. A. Muratori (1672–1750), G. Galilei (1564–1642), Španjolac Calderon de la Barca (1600–1681), Hrvat R. Bošković (1711–1787) i brojni drugi.

Reformacija je zahvatila i naše krajeve. Što je Crkva poduzela da se ublaže njezine posljedice i da se unaprijedi život?

Dok su njemački protestanti prevođenjem i izdavanjem svojih knjiga za svoj pokret nastojali pridobiti Slavene, dotle su pape, vođeni duhom uspješno završena sabora u Tridentu, za njih pripremali mnogo širi plan. Htjeli su ih, prije svega, kulturno i politički uzdignuti i ujediniti kako bi se uspješno oduprli turskoj najezdi, a onda s njima uspostaviti crkveno jedinstvo koje je reformacija dovela u pitanje. U tome su dvama katoličkim narodima, Poljacima i Hrvatima, namijenili važne uloge; Poljacima su, zbog njihove vojne snage, namijenili političku ulogu oslobađanja drugih slavenskih naroda, a Hrvatima, zbog njihove etničke i jezične bliskosti s ostalim južnoslavenskim i istočnoslavenskim narodima, kulturnu i vjersku ulogu. Za te je ciljeve bilo iznimno važno pridobiti i druge Slavene, ponajprije Ruse kao najbrojniji slavenski narod, koji je tada bio u ratu s Poljskom. U tu je svrhu papa Grgur XIII. u nekoliko navrata u te dvije zemlje slao izaslanstava sa zadaćom da ih pokušaju izmiriti. Papa je mislio da bi njihovo oružje odlučilo u oslobađanju od Turaka ostalih slavenskih naroda i da bi mir među njima doveo do crkvenog jedinstva. No Rusi, kao turski saveznici, za to nisu htjeli ni čuti.

Kako su drugi slavenski narodi gledali na tu papinsku politiku?

Drugi su Slaveni postupili drukčije. Ohrabrujući znakovi dolazili su iz Ukrajine i Srbije. Jedan se dio Ukrajinaca 1595. u Brest-Litovsku sjedinio s Katoličkom crkvom, a sljedeće je godine srpski patrijarh Jovan (1592–1614), koji je stolovao u Peći, poslao u Rim dva svoja monaha koji su papi Klementu VIII. predali opsežnu spomenicu s njegovom izjavom: “Mi smo Vašoj Svetosti podložni i Materi Crkvi.” To je učvrstilo uvjerenje papa da se ekumenizmom i prosvjetom može postići mnogo više nego „protureformacijom“. Zato se sustavnije i svestranije pristupilo odgoju svećenika koji će raditi na oživljavanju svijesti o potrebi svestrane obnove Crkve i društva, u što je pripadalo i izdavanje knjiga kojih je nedostajalo kako u katoličkom tako i cijelom pravoslavnom svijetu.

Na kojem su jeziku ili jezicima te knjige trebale biti izdavane?

To pitanje zadire u samu srž čitave problematike. Reći ću vam odmah da je barem od 14. stoljeća u učenim krugovima u gotovo cijeloj Europi vladalo uvjerenje da Slaveni govore istim jezikom, s time da se on od naroda do naroda samo dijalektalno razlikuje. O tome u knjizi donosim mnoštvo svjedočanstava. Ako tako stoje stvari – zaključili su pape – dovoljno je izabrati najopćenitiji, najrazvijeniji i najljepši „dijalekt“ da bi se na njemu za sve slavenske narode tiskale crkvene knjige.

I koji je „dijalekt“ izabran?

Pape ništa nisu radili napamet. Da sazna koji je slavenski dijalekt najrašireniji i najopćenitiji, Klement VIII. (1592–1605) povjerio je vrhovnom poglavaru Isusovačkog reda Klaudiju Acquavivi da se o tome raspita preko članova svoga, u to doba u gotovo cijeloj Europi nazočna Reda. Acquaviva je 1599. među rektorima i profesorima zavoda svoga reda napravio svojevrsnu anketu. Sačuvana su nam dva prilično opširna odgovora što su mu ih poslali rektori dvaju kolegija. Prvi je bio slovačkog isusovca Teofila Kristeka (1561–1622), koji je – kako je naveo u svom izvješću – osim svog materinskog jezika, govorio mađarski, češki, ukrajinski, ruski, srpski, bugarski, slovenski i hrvatski. Njegov je odgovor glasio: Slavenski narodi govore vlastitim jezicima, a jezik koji bi služio spomenutoj svrsi trebao bi biti hrvatski – lingua croatica.

Zašto hrvatski?

Za izbor hrvatskoga naveo je četiri važna razloga: prvo, taj se jezik mnogo govori u svim krajevima pod Turcima, a govore ga ne samo obični nego i učeni ljudi, političari i diplomati; drugo, on je „majka i korijen“ ostalih slavenskih jezika; treće, njegov je izgovor „najljepši i najslađi“, bez hijata i tvrdih suglasnika; četvrto, on je najbliži svom staroslavenskom uzoru i ima najbogatiju kulturnu prošlost. Sličan odgovor dao je učeni Španjolac Alfonso Carrillo, rektor zavoda u slovačkom gradu Šala nad Váhom i nekadašnji profesor teologije u Parizu i Beču. Bio je veliki prijatelj šibenskoga svećenika Fausta Vrančića, autora prvoga tiskanog hrvatskog rječnika. U svom odgovoru Acquavivi on je, između ostaloga, naveo: „Posavjetovao sam se s mnogim stručnjacima i vidim da je hrvatski jezik prikladniji od drugih narječja da se pomogne narodima Istoka.“

Što je mislio pod „narodima Istoka“?

Mislio je na sve slavenske narode za koje se smatralo da nastavaju cijelu jugoistočnu i istočnu Europu pa čak i dijelove Azije. U izvorima koje donosim u knjizi na više mjesta govori se da su Slaveni najbrojniji „narod“ na svijetu. Crkva, koja je po svojoj naravi univerzalna, danas bismo rekli „globalna“, nije mogla ne voditi računa o tome bilo da s njima uspostavi crkveno jedinstvo, bilo da ih ujedini u zajedničkoj borbi protiv Turaka i protestanata. Carillov odgovor najbolje otkriva taj plan.

Zašto je u tadašnjim europskim humanističkim krugovima prevladavalo mišljenje da je hrvatski jezik najstariji, najrašireniji i najljepši slavenski jezik?

U srednjem vijeku je, najkasnije u 14. stoljeću, u slavenskim narodima postojalo prilično rašireno uvjerenje da potječu od Hrvata. Ono se vjerojatno zasnivalo na staroj legendi o trojici hrvatske braće: Čehu, Lehu i Mehu, koji su nekada, zbog ratnih neprilika, odselili na sjever, gdje su postali oci budućih naroda. Čeh je postao praotac Čeha, Leh Poljaka, a Meh Rusa. Tu legendu izričito spominju brojni češki, poljski i ruski ljetopisci, humanisti i povjesničari. Međutim, prvi ju je objavio talijanski humanist Enea Silvio Piccolomini (1405–1464), kasniji papa Pio II. (1458– 64), koji ju je našao u Češkoj i objavio u svojoj povijesti češkog naroda. Od učenijih slavenskih intelektualaca koji su smatrali da potječu od Hrvata navest ću samo poljskog kardinala Stanislava Hosiusa (1504–79), jednoga od predsjednika Tridentskog sabora i vjerojatno najučenijeg muža kojega je njegova zemlja imala u to vrijeme. On izričito tvrdi da Poljaci potječu od Hrvata i da govore hrvatskim ili, kako on kaže, „dalmatinskim“ jezikom. Ako, dakle, tako tvrde najugledniji pripadnici slavenskih naroda – zaključili su pape – dovoljno je na tom jeziku tiskati knjige za sve slavenske narode.

I što su tada pape konkretno učinili?

Na temelju rezultata te ankete Acquaviva je na Rimskom kolegiju, sveučilištu svoga reda, sredinom prosinca 1599. osnovao posebnu katedru, zvanu Akademija ilirskoga jezika, za proučavanje hrvatskoga, čime su bili položeni temelji znanstvenog pristupa tomu jeziku. Od tog vremena hrvatski jezik nije više bio samo sredstvo pučkoga ili književnog izražavanja, nego i predmet proučavanja. Tada započinju sustavni napori da se stvori potreban jezični instrumentarij i započne stvarati normiran i moderan književni jezik.

Iz kojih su knjiga studenti Akademije ilirskog jezika učili hrvatski?

Na početku nije bilo školskih priručnika osim petojezičnog rječnika Fausta Vrančića, koji je on, za vrijeme boravka u Temišvaru, na nagovor navedenog Carilla, sastavio i 1595. dao tiskati u Veneciji. Vrančić je primjerak rječnika darovao Acquavivi u Rimu izrazivši pritom želju da uđe u Isusovački red. Zadaću da sastavi gramatiku koja bi služila kao priručnik u Ilirskoj akademiji Acquaviva je povjerio mladom članu svoga reda Pažaninu Bartolu Kašiću. Tako je 1604. ugledala svjetlo dana Institutionum linguae illyricae libri duo, prva hrvatska gramatika. Bila je sastavljena na latinskomu kako bi mogla biti priručnik studentima Ilirske akademije, Hrvatima i Talijanima, koji su se pripremali za misionarsku djelatnost u našim krajevima pod Turcima.

Koji je utjecaj Kašićeve gramatike na normiranje hrvatskoga jezika?

Bio je to prijelomni trenutak u povijesti hrvatskog jezikoslovlja. Značila je početak sustavnog i znanstvenog proučavanja i poučavanja hrvatskoga jezika, a ujedno je bila prvi važan korak prema njegovu normiranju. Time su na samu početku 17. stoljeća hrvatskomu književnom jeziku bili položeni znanstveni temelji, što je toj gramatici pribavilo velik ugled u ostalim slavenskim jezicima.

Kašićeva je uloga očito velika. Zašto ga se onda u prošlosti zapostavljalo?

Mislim da je to posljedica nepovoljnih povijesnih okolnosti i hrvatskog malog interesa za vlastitu kulturnu prošlost. U eri unitarizacije, koja se provodila nad Hrvatima u 20. stoljeću, nije se smjelo dati do znanja da je Kašić davne 1604. sastavio prvu gramatiku, i to hrvatskoga jezika. Ta čast bila je namijenjena Vuku Stefanoviću Karadžiću kao tvorcu „srpskohrvatskog“ jezika. Dovoljno se prisjetiti proslave nazvane Dva veka Vuka. Ime joj sve kaže.

Što je slijedilo poslije gramatike?

Slijedilo je izdavanje drugih gramatikâ, rječnikâ, učinjeni su osobiti napori da se izradi pravopis, izabrano je štokavsko narječje za književni jezik. Na tako normiranu jeziku izdano je samo u Rimu više od stotinu knjiga. Brojna izdanja misala, brevijara, lekcionara, katekizama, knjiga pobudnoga sadržaja, homiletskih djela, životopisa svetaca, školskih priručnika i druga bila su priređena na štokavskomu. Ako se tim knjigama dodaju one koje su, u okviru katoličke obnove, bile tiskane u drugim mjestima, dolazimo do približno dvostruko veće brojke. Sve su se one koristile na cijelom području između Drave i Jadrana smanjujući jezične razlike, stvarajući jedinstven jezik, a time i nacionalno jedinstvo. No do izbora jednoga narječja za književni jezik trebalo je proći još dosta vremena, razmišljanja, proučavanja, oklijevanja, pa čak i lutanja.

Kada je Kašić prihvatio da štokavsko, a ne čakavsko narječje bude književni jezik?

To je ozbiljnije shvatio tek u vrijeme boravka u Dubrovniku (1609–1612), kad je u njemu počela zreti spoznaja da je za književni jezik ipak pogodnije štokavsko narječje, što je vidljivo počevši od njegova djela Istorija Loretana (1614) do prijevoda Biblije i Rituala rimskoga (1640). Do iste spoznaje došao je i njegov suvremenik dubrovački benediktinac Mavro Orbin (1605).

Je li Katolička crkva izborom štokavice, kao temelja hrvatskoga jezika, naivno mislila pridobiti i pravoslavce?

Izbor štokavice za književni jezik nema nikakve veze s „pridobivanjem pravoslavaca“. U njezinu izboru za književni jezik kriteriji su bili njezina raširenost, izražajne mogućnosti i ljepota. Dubrovački trgovac Marin Temparica, koji ju je u drugoj polovici 16. stoljeća prvi predložio za književni jezik, navodi da se njome koristi u cijeloj jugoistočnoj Europi, pa čak i na turskom dvoru. Stariji izvori obiluju pohvalama njezinoj ljepoti. Često je bila uspoređivana s toskanskim narječjem u Italiji.

Nedavno je akademik Radoslav Katičić za Kašićevu gramatiku rekao da je zapravo prva gramatika hrvatskosrpskoga jezika, uz napomenu „ako takav jezik postoji“.

Ugledni akademik Katičić htio je reći da takav jezik zapravo ne postoji. Pritom ipak treba imati u vidu da je Kašićeva gramatika tipična „misionarska“ gramatika. Bila je namijenjena ne samo hrvatskim studentima nego i svima onima koji su se pripremali za djelovanje u turskim krajevima. Iako je osnovica Kašićeve gramatike čakavska, dakle nedvojbeno hrvatska, Kašić je u njezinu sastavljanju imao u vidu i druge na širokom slavenskom prostoru. Zato se uvjetno može reći da je ona na neki način također i „srpska“, ali i „makedonska“ i „bugarska“. Što se, pak, tiče sama „hrvatsko-srpskog“ jezika, taj je hibrid politička tvorevina nastala u 19. i 20. stoljeću za potrebe onih koji su, milom ili silom, od južnih Slavena htjeli stvoriti jednu hibridnu naciju, kao što se to dogodilo s češkim i slovačkim. Danas je teško naći ozbiljnijega jezikoslovca koji bi branio takvu neprirodnu tvorevinu. Takvo „drveno željezo“ naprosto ne postoji.

Ipak, ima i takvih.

To su politikanti. U tu se tendenciju jezičnog antihrvatstva i unitarizacije hrvatskoga jezika, nažalost, nije teško uvjeriti ako se malo pomnije prati što se danas događa na hrvatskoj kulturnoj sceni. Sa stvaranjem nacionalne države antihrvatske tendencije ne samo da nisu nestale nego sve više jačaju. Još uvijek neki iz neznanja ili stoga što su nepopravljivo zadojeni unitarizmom u zemlji i inozemstvu sve više dižu glas pišući o nekakvom „hrvatskosrpskom“ jeziku.

Mislite na Snježanu Kordić i njezinu nedavno objavljenu knjigu Jezik i nacionalizam?

Da, mislim na nju, ali ne samo na nju. Ima i drugih koji umanjuju ili omalovažavaju značenje i samobitnost hrvatskoga književnoga jezika, bojkotiraju jedinstven pravopis, nude svoja rješenja u duhu novosadskog „dogovora“ i stvaraju zbrku. Kakva je to država koja ima dva ili tri „pravopisa“? Ne smije se dopustiti da takve nakaradne teorije ni na „sporedna vrata“ uđu u optjecaj. Jezik je životno važan za opstojnost svake pa i hrvatske države. „Zatareš li jezik, zatro si narod“, napisao je Fran Kurelac.

No Snježanu Kordić neki predstavljaju kao veliku znanstvenicu.

Nažalost, neka glasila ne štede truda da što više reklamiraju njezinu knjigu, a time i tezu da je štokavski jezik jedan, ma kako da se zvao. Nakon što je Kordićka zakazala u Njemačkoj, treba joj medijski pripremiti uspon na neku katedru u Hrvatskoj, gdje bi predavala svoju propalu teoriju o “srpskohrvatskom jeziku” koji se prostire do Karlovca, Karlobaga i Virovitice (!). Te nas tvrdnje podsjećaju na jednu ne tako davnu prošlost i politiku zbog koje su prolivene rijeke krvi.

Piše se o njezinoj „briljantnoj karijeri“ i uspjesima u Njemačkoj. Zar vi u to sumnjate?

Što se tiče njezina znanstvenog ugleda, dovoljno je navesti da već godinama ne radi u struci, pa ni kao obična lektorica bilo kojega jezika, barem ne u Njemačkoj. Tu je njezina „znanost” – kako kaže jedan dobro upućen stručnjak – prepoznata kao prozelitsko ideologiziranje, onkraj bilo koje suvisle jezikoslovne teorije. Nije prošla ni njezina priča da je u Hrvatskoj „progonjena na jezičnoj osnovi”, da bi joj Nijemci dali azil i kakvu profesuru za njezin „srpskohrvatski jezik”. Lijepo je nedavno u jednim dnevnim novinama rekla Sanda Ham, ugledna profesorica hrvatskog jezika, da su nas „u različitim Jugoslavijama gotovo cijelo 20. stoljeće natjeravali da prihvatimo činjenicu kako Hrvati i Srbi govore istim jezikom jer su jezik smatrali kriterijem za nacionalnu odrednicu – koji govore istim jezikom isti su narod. A kako jezici nisu isti, trebalo ih je izjednačiti po srpskosti. Zabrinjavajuće je, i to doista zabrinjavajuće, što je taj izdavački pokušaj financiralo hrvatsko Ministarstvo kulture.“ Sapienti sat!

Sa svoje strane Snježanu Kordić i njezine istomišljenike samo bih podsjetio da je hrvatski kao književni jezik normiran u prvoj polovici 17. stoljeća. Tada je izrađena njegova gramatika, napisani brojni rječnici, pravopisi, izabran štokavski za književni jezik i dr. Bio je čak izrađen zemljovid koji i danas postoji u izvornom obliku s točno ucrtanim, ali ne miloševićevskim ili šešeljevskim granicama, nego granicama područja na kojemu se hrvatski govorio. To su: Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Slavonija i uža Hrvatska.

Hoćete reći da postoji velika razlika uzmeđu hrvatskoga i srpskoga koju gospođa Kordić ne vidi?

Naravno da postoji. Dok se hrvatski razvijao, normirao i postigao međunarodni ugled kakav je teško naći u povijesti ostalih naroda, srpski je stajao na mjestu u svojim crkvenoslavjanskim „okovima“ iz kojih se tek krajem 18. i početkom 19. stoljeća počeo oslobađati i oblikovati u književni jezik u modernom smislu riječi. Hrvatski i srpski imaju sasvim različitu povijest. Uostalom, Srbi nikad nisu prepoznali kao svoje, niti ikada prihvatili stare hrvatske jezikoslovce kao što su Faust Vrančić, Bartol Kašić, Jakov Mikalja, Ardelio Della Bella, Ivan Belostenec, Joakim Stulli ili neki drugi, koji su bitno obilježili hrvatski jezik. Da se radi o istom jeziku, Srbi bi ih davno bili prihvatili. To sve, naravno, nije smetalo Vuku Stefanoviću Karadžiću da više nego obilno „zagrabi“ u jezično blago koje su oni stvarali i prikupljali, proglasivši ga srpskim. Možda zbog pokradenoga hrvatskog jezičnog blaga Snježana Kordić misli da je riječ o jednom jeziku.

Jeste li otkrili kada je hrvatski jezik prvi put nazvan tim imenom?

Hrvatski jezik postoji od kada postoji narod koji njime govori. Da su Hrvati, kao i svaki narod, imali svoj jezik i prije dolaska na današnje prostore između Drave i Jadrana, nitko ne dovodi u pitanje. Oni su osnovali svoju državu koja se zvala državom Hrvata. Svjedok je tomu Trpimirova isprava od 4. ožujka 852, u kojoj se on zove dux Croatorum. Od vremena knezova Branimira (879–892) i Držislava (10. st.), koji su nosili naslov dux Cruatorum ili dux Xroatorum, hrvatsko narodno ime neprestano se provlači u vladarskim ispravama i sačuvanim kamenim natpisima.

To potvrđuju i kasnije do danas sačuvane isprave i natpisi, nadasve Baščanska ploča, na kojoj se spominje Zvonimir kralj hrvatski. Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (905–959) u svojemu poznatom djelu O upravljanju Carstvom govori o Hrvatima „koji sada nastavaju predjele Dalmacije“ uz napomenu da je to ime Slavena „koji imaju mnogo zemlje“. Nakon što se hrvatska država proširila i na nekadašnje romanske gradove, nazvala se „Hrvatska i Dalmacija“ pa je, kao i sve druge zemlje u srednjoj i zapadnoj Europi, u državnoj upravi prihvatila latinski jezik. Splićanin Toma Arhiđakon u 13. stoljeću svjedoči o postojanju hrvatskih knjiga pisanih narodnim jezikom. Vinodolski zakonik iz 1288. izričito spominje ime jezika na kojemu je napisan. Vjerojatno u 14. stoljeću preveden je ljetopis Popa Dukljanina na hrvatski jezik (Marulićev je s prijelaza 15/16. stoljeće). U njemu se za sv. Ćirila kaže da „zaredi popove i knjigu hrvacku“ te „istumači iz grčkoga knjigu harvacku“. A u Poljičkom se zakoniku iz 1400. doslovno kaže: „Ovo nek se zna, kako pripisasmo ovi poštovani statut iz staroga u ovi virno i pravo, ni uzmaknuv ni primaknuv, nego da se bolje razumi hervacki i latinski.“

Hrvatski pisci iz 15. i 16. stoljeća svoj su jezik obično zvali hrvatskim. Bio je u uporabi ne samo u Dubrovniku nego i u onom dijelu Dalmacije i Istre što se našao pod mletačkom vlašću, uključujući tu i Kotor. Dovoljno je podsjetiti na „oca hrvatske književnosti“ Splićanina Marka Marulića, koji je 1501. sastavio svoj glasoviti spjev Juditu, kojem je puni naslov: Istoria svete udovice Judite, u versih haruacchi složena.

Sve to govori u prilog činjenici da su Hrvati od najstarijih vremena svoj jezik zvali svojim narodnim imenom, ali su ga zvali i slovinski i ilirski. Zašto?

Hrvatski je i slavenski jezik, pa nikakvo čudo da su ga neki tako i nazivali („slovinski“). Od 15. stoljeća – u duhu renesanse ili „povratka na izvore“ – mnogi su narodi tražili svoje stvarno ili fiktivno podrijetlo u starim i izumrlim narodima: Talijani u starim Rimljanima i Ausoncima, Francuzi u Galima itd., a Hrvati u starim Ilirima. Zato se od toga vremena nerijetko za hrvatski, osobito u latinskim dokumentima, rabi naziv ilirski. Budući da nije bilo jedinstvene države, sasvim je razumljivo da se susreću i pokrajinska imena: dalmatinski, bosanski, narodni, pučki i sl., što odgovara nekadašnjoj političkoj i pokrajinskoj podijeljenosti i rascjepkanosti.

Koliko su Ćiril i Metod utjecali na hrvatski jezik?

Utjecali su koliko i na sve ostale slavenske narode i jezike. Bez pisma, odnosno glagoljice, koja se njima pripisuje, slavenski bi narodi najvjerojatnije postali lak kulturni, a time i politički, plijen Bizanta i Rima i njihove nadmoćne kulture.

O ćirilici se misli kao o nehrvatskom pismu, iako nije tako. Tko je „zaslužan“ da prevladava mišljenje kako je ćirilica srpsko pismo?

Ako se neki narod služi jednom vrstom pisma, to ne znači da je ono njegovo „nacionalno“ pismo. Danas se, primjerice, latinicom služi pola čovječanstva pa bi bilo smiješno da je netko proglasi „svojim“ pismom. Tako je i s ćirilicom kojom se služe neke, uglavnom pravoslavne slavenske zemlje. Smatra se da je ćirilica nastala u Bugarskoj, vjerojatno u 10. stoljeću, po uzoru na grčki alfabet. Mlađa je, ali i jednostavnija od glagoljice. To je razlog da su je prihvatili mnogi slavenski i neslavenski narodi, pa i Hrvati, prilagodivši je svojim jezicima. U hrvatskim je krajevima, uz glagoljicu, bila u uporabi već od 12. stoljeća.

Na poseban način njegovali su je bosanski franjevci kao obilježje narodne vlastitosti. Upotrebljavali su je i muslimani na cijelome okupiranom području Bosne i Hercegovine i Dalmacije, pa se ponekad zvala „begovicom“ ili „begovskim brzopisom“. Bila je u uporabi i na srednjodalmatinskim otocima, u Poljicima, splitskom i dubrovačkom zaleđu. To je razlog da se zvala i hrvatskim pismom, „zapadnim brzopisom“, „hrvatskom ćirilicom“ itd. Ćiro Truhelka ju je 1889. nazvao „bosančicom“, a neki drugi „bosanicom“. Taj se tip pisma po nekim morfološkim osobinama razlikuje od srpske ćirilice, kao što se od nje razlikuju ruska i makedonska verzija istoga pisma.

Je li, i koliko je, glagoljica smetala standardizaciji i normiranju štokavskoga kao hrvatskoga jezika?

Glagoljica ne samo da nije smetala standardizaciji hrvatskoga jezika, nego upravo njoj treba zahvaliti da je on doživio toliku međunarodnu afirmaciju. Dok je cijela Europa, od Irske na Zapadu do Italije, Njemačke i Poljske na Istoku, rabila latinski, Hrvatska je, zahvaljujući našim glagoljašima, bila jedina enklava narodnog jezika u cijeloj katoličkoj Europi. U Hrvatskoj se od 9. stoljeća glagoljalo na staroslavenskomu hrvatske redakcije ne dopuštajući da se „vatra“ narodnoga govora ikada ugasi. Sačuvala ga je sve do izbijanja protestantske revolucije u Njemačkoj i katoličke obnove, a ako baš hoćete sve do 19. stoljeća, kada je do punog izražaja došla njezina vrijednost. Prihvaćanje narodnog jezika od strane katolika i protestanata najveće je priznanje glagoljici i glagoljašima, čuvarima hrvatskoga jezika i identiteta.

Zašto su neki ukrajinski svećenici negativno utjecali na hrvatski jezik?

Nakon što je hrvatski jezik u Rimu bio prihvaćen kao najstariji, najljepši i najrazumljiviji svim drugim slavenskim narodima, našla se jedna skupina dobro organiziranih ukrajinskih svećenika unijata, predvođenih okretnim rutenskim biskupom Metodom Terleckyjem, koja je četrdesetih godina 17. stoljeća urednike hrvatskih knjiga Rafaela Levakovića, Ivana Tomka Mrnavića i Ivana Paštrića uvjerila da je jezik hrvatskih misalâ i brevijarâ „iskvaren riječima iz hrvatskog pučkog jezika“, pa su ih preveli na crkvenoslavenski jezik ruske redakcije. Sv. Stolica, kako se čini, u tome nije imala nikakva udjela. Tako se dogodilo da, umjesto da se crkvene knjige tiskaju za sve slavenske narode na hrvatskomu, naši su jezikoslovci u Rimu, bez posebnog ispitivanja i otpora, jednostavno prihvatili ruski i na njemu, za hrvatsko jezično područje, počeli tiskati misale, brevijare i katekizme, nanijevši neprocjenjivu štetu ugledu hrvatskoga jezika.

U knjizi pišete i da se od 1599. hrvatski predavao na Rimskom kolegiju, ali i drugdje.

Proučavajući povijesnu građu u rimskim arhivima došao sam do zaključka da prije navedeno normiranje „ilirskoga“ i njegovo uvođenje u školski program Rimskog kolegija nije bio konačni cilj kojemu su težili pape, nego samo uvod u njegovo unošenje u nastavni program drugih (sve)učilišta. Tu prije svega mislim na „ilirske“ zavode u Loretu, Fermu i gradiću S. Giovanni Rotondo na Garganskom gorju, gdje su se, u okviru katoličke obnove, odgajali hrvatski mladići za buduće misionare u našim krajevima. Uspjeh koji je tu doživjelo predavanje „ilirskoga“ potaknuo je pape da ga uvedu i na drugim školama i sveučilištima.

Gdje sve?

Grgur XV. potpisao je 6. prosinca 1622. dekret kojim je naredio vrhovnim poglavarima crkvenih redova, koji imaju samostane na području Mletačke Republike, da u njima što prije osnivaju učilišta ili katedre za „ilirski“ i arapski kao misionarske jezike. Njegov je nasljednik Urban VIII. model Akademije ilirskog jezika s Rimskog kolegija proširio na druga sveučilišta. Dana 16. listopada 1623. donio je dekret kojim je tu obvezu unošenja „ilirskoga“ u nastavni program proširio na cijelu Europu. Tražio je od vrhovnih poglavara svih crkvenih redova, kongregacija i ustanova koje su se bavile odgojem i pripremom misionara za rad u različitim krajevima svijeta da svuda, gdje god je to moguće, osnivaju (sve)učilišta i katedre za ove jezike: hebrejski, grčki klasični i moderni, arapski, kaldejski ili aramejski (kojim je Isus govorio), i „ilirski“. Prva četiri jezika: latinski, grčki, hebrejski i kaldejski bili su potrebni za proučavanje kršćanskih vjerskih i kulturnih korijena, osobito Biblije i teologije, a druga dva; arapski i „ilirski“, značili su hrabar iskorak prema budućnosti. Tečaj tih jezika morao je trajati najmanje dvije godine, i to ne samo za studente nego i profesore.

Na kojim (sve)učilištima?

Izrijekom je navedeno da se „ilirski“ mora predavati na (sve)učilištima u: Bologni, Padovi, Beču, Ingolstadtu, Kölnu, Lövenu, Parizu, Toulouseu, Valenciji, Salamanci i Alcalŕ de Henaresu (Madrid). Tim je dekretom papa „ilirski“ priznao nasljednikom staroslavenskoga kao općega crkvenog jezika slavenskih naroda. Bila je to prava „apoteoza“ jezika jednoga malog naroda i vrhunac njegove međunarodne afirmacije koju nikada prije ni kasnije nije doživio, i to od strane jedne nadnacionalne i „globalne“ ustanove kakva je bila Katolička crkva. Nije mi poznato da je Crkva ikada nešto takvo učinila s „velikim“ europskim jezicima kao što su, primjerice, engleski, njemački, francuski, španjolski ili talijanski.

U uvodu knjige pišete: „Nemali broj onih koji su pisali i pišu o povijesti hrvatskoga jezika i književnosti zaboravljaju da je ta pismenost nastala i rasla na kršćanskom ili crkvenom tlu, da se hranila i nadahnjivala kršćanskim idejama i uzorima, pa joj pristupaju s pogrješne strane, to jest ne poznajući dostatno povijest ni kršćanstva ni Katoličke crkve. Stoga nikakvo čudo da ni njihovi zaključci nisu objektivni ni znanstveno prihvatljivi.“ Čini se da je takvih previše?

To je točno. Da se u to uvjerimo, dovoljno je uzeti gotovo bilo koju povijest hrvatske književnosti nakon Drugoga svjetskog rata. Tu se neće naći ni jedna dobra riječ za ulogu Katoličke crkve u hrvatskoj kulturnoj prošlosti, stvaranju književnog jezika, njegovu očuvanju nacionalnog identiteta i sl. Njezine se neporecive zasluge ili prešućuju ili niječu, a veliča ono što bi moglo naškoditi njezinu ugledu. No i „slijepci“ vide da bismo bez Katoličke crkve teško, da ne kažem nemoguće, imali književni jezik, nacionalnu svijest i današnju samostalnu državu. Bez svijesti o jedinstvenom jeziku nema ni svijesti o pripadnosti istom narodu, a još manje samostalne države.

Može li se reći da je kršćanstvo, odnosno rimokatolištvo, bilo presudno za oblikovanje hrvatskoga jezika?

To je više nego jasno ne samo iz moje knjige.

Vaša knjiga Počelo je u Rimu otkriva mnoštvo nepoznatoga bez čega će ubuduće biti nemoguće pisati povijest hrvatskoga jezika i književnost. Je li i kako je na nju reagirala jezikoslovna struka?

Ne volim da je netko odveć hvali, jer bi joj to moglo više naškoditi nego koristiti. Izišlo je više osvrta na nju, ali naši jezikoslovci još uporno šute.

Zašto?

Oni se ne oglašavaju tako lako na takve stvari kao što je moja knjiga. Znam to iz iskustva. Davne 1997. u Povijesnim prilozima Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu objavio sam važnu studiju Papinski dekreti iz godina 1622. i 1623. o osnivanju katedri za hrvatski jezik na europskim visokim školama i sveučilištima, koja sadrži srž onoga što stoji u ovoj mojoj knjizi. Budući da se radilo o važnom znanstvenom otkriću koje ne samo baca novo svjetlo na prošlost hrvatskoga jezika nego i u mnogome mijenja sve što se dotad znalo o toj prošlosti, tijekom punih sedam godina nije se nitko ni jednim slovom na nj osvrnuo. Barem to meni nije poznato. Čudio sam se i pitao u sebi je li moguće da takve stvari prolaze sasvim neopaženo?

Bi li se to moglo dogoditi i s ovom knjigom?

Ne znam. Ali kako na njezinu predstavljanju potkraj prošle godine u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici nisam vidio gotovo ni jednog uglednijeg jezikoslovca, nekima sam od njih poslao knjigu s vlastoručnom posvetom. No ni jedan mi, kao po dogovoru, do danas nije odgovorio. Nešto im, očito, ne „šmeka“. Je li to zato što svoj književni jezik moramo zahvaliti Katoličkoj crkvi o kojoj se u javnosti ne smije reći ništa pozitivno ili možda zato što autor ove knjige ne pripada u društvo kojemu pripada Snježana Kordić? Ne preostaje mi drugo nego da, ovaj put sa žalošću, konstatiram kako je nešto doista „trulo u državi Danskoj“ i da takva država nema budućnosti!

Je li posrijedi kompleks inferiornosti?

Ne znam. Sve je moguće. U svakom slučaju, prešućivanje jedne tako važne stvari nije znak inteligencije nego ignorancije iliti, hrvatski rečeno, neznanja! Ako je slučajno u knjizi nešto krivo navedeno, ne samo da je pravo nego i dužnost povjesničara i jezikoslovaca da to argumentirano iznesu u javnost.

Izvor: matica.hr