Refik Ličina pripada jednom od najznačajnih pisaca Sandžaka, koji je svojom poezijom i prozom odavno ušao u kulturnu galaksiju Evrope. Njegov stvaralački i dosadašnji životni i iseljenički (muhadžirski) put ga je ,,odveo” na prostore sjeverne Evrope, odakle nam ne toliko često ali povremeno šalje jasne poruke preko svojih djela. U poeziji Ličine srećemo (imamo) Hajdegerovu tezu o semantičkoj autonomiji, kojom se zagovara, pa i ono što je Jung zagovarao, ideju da se individualnim izrazom može sasvim iskazati arhetipsko, lično (poetsko) značenje. Poezija Ličine izaziva pažnju kritičara prema genezi teksta, dajući prostora oštroumnim promišljanju autora. Refik Ličina je ,,nemilosrdno prognan” pjesnik tako da on sam određuje (formuliše) značenje svoje poezije imanentno prezentujući mnoge savremene ideje. Poezija je stvar svijesti, i savjesti a ne riječi; uostalom, mogućnost nizanja stihova biva besmislena dok ih neko ne označi i prepozna a upravo autorovi su stihovi preponzati ma gdje on stvarao. Verbalizacija beznadežnosti ,,prostratnog društva” u varijanti proširenog, čak proznog realizma, predstavlja poeziju duboke krize društva, što autor svojim stihovima stvara i transformiše osjećajući se skrušeno i najzad, nemoćno. No, hrabrost, Refikove poezije leži u redovima koji eksplicitno ukazuju nam na jezu i cinizam prema fenomenima iseljeništva, kampova i smrti kao i duboke lične pobune ali i balkanske krize; to, dakle, nije prazna retorika, niti ponor u neodređena i teško shvatljiva emocionalna stanja, nego jedno svjesno zauzimanje stava, kritikovanje, negiranje, pa i ,,strijeljanje” onih prostora društva, koji zahtijevaju realniji i konkretniji odnos kako prema savremenim pojavama tako i prema istoriji. Autorovo stihovi predstavljaju tačku u kulturnoj istoriji na kojoj individualna svijest i država, idealno i (ne)realno, bivaju razdvojeni emocionalnim ambisom.

Autor problematizuje pitanja društvenog uticaja neophodno dolazi do ličnog reagovanja na opšte postulate prilagođavanja; uticaj prirodnih emocionalnih stanja koje autor kao čovjek, (insan) posmatra u društvu; tačnije rečeno, nemogućnost pojedinačne pobjede pojedinca protiv društva i sistema smiješta pjesnika u prostor lišen svake supstance, a stihovi ostaju jedino i bezbjedno utočište. Autor ne želi smetnuti s uma da temeljne odlike i kategorije našeg razumijevanja svijeta zavise upravo od subjektivnih činioca. Takve pojedinačne pjesničke prometejske glasove bi valjalo poslušati, makar i oni bili (ne)moćni, a obično i jesu (ne)moćni, jer nam govore o unutrašnjem iskustvu, o trenucima slika stvarnosti koje ostavljaju trajne pjesničke (esencijalne) tragove. Ličina nastoji da dokuči to pjesnikovo otvaranje ka metafizičkim galaksijama savremene poezije. Traga za tamnim i sjajnim tajnama (vilajetima) života kroz pjesničke ali ne i manje značajne prozne tvorevine u kojima je eksplicitno poimanje nedorečenosti i neizrecivosti. Ličina je intelektualac britkog jezika, nepokolebljivih stavova i nepotkupljivih uvjerenja, temperamentni pregaoca koga ne treba da brine konkretna vrijednost jer on stvara poeziju i prozu koja traje iako je ona protkana melanholijom i gorčinom. Gromoglasni urlik (krik) i nepristajanje na pasivan odnos prema događajima iz bližeg i daljeg okruženja, iz bliže i dalje istorije su te riječi, te vodilje i putokazi, koje u obilju probljeskuju iz svake njegove poruke. Sinonim slobode nenametljivo, na momente stidljivo a na momente izuzetno oštro a u svakom slučaju sa namjerom da pomračene umove prosvijetli istinom koja je često ostaje na dalekim iseljeničkim (muhadžirskim) putevima. Autorova poezija duboko je ukorijenjena u sadašnji trenutak, u jad i čemer ovog malenog dijela planete kojeg zovemo Evropa. Nešto poput ničeovog nadčojveka u domenu emotivnog spektra i poetsko.proznim stvaralaštvom apsurda. Jedan snažan i adekvatan oblik otpora jeste to što autor ne odustaje od pobune kroz različite oblike izražavanja, među kojima je književno stvaralaštvo svakako značajno, ma koliko i ono bilo skrajnuto i poniženo u savremenim političko-kulturološkim procesima. Pod presijom tuđega i svoga, neba u magmatičnoj slici svojih ličnih uslovljenosti, pjesnik je fokusiran na svoje poetsko-prozne ekspresije. Paradigme (ne)opterećene isključivom politikom, rasom, religijom, nacijom, već one koje svojim pogledom obuhvataju sve mogućnosti, ali ujedno i one koje imaju moć da upravljaju svojim fokusom i neprestano ih autor seli u raznovrsne mogućnosti svojih prozno-poetskih sublimacija. Za Refika Ličinu mogu reći da pripada jednako i Crnoj Gori (iako je iz nje otišao sa svega tri godine) koliko i Sandžaku toliko Švedskoj ali i i da je sretan onaj književnik oko koga se otimaju različiti narodi i kulture. Budemo li čitali Refika Ličinu, bolje ćemno razumjeti naš mentalitet i prostore Zapadnog Balkana. Pisanje o sopstvenom vremenu, koje je, vrlo izrazito, i predstavlja tamnu strana ljudskog bića kao umjetnički izazov svakako pripada samo onima koji su dotakli dva svijeta.

VISEFJERDA

1.

Naš kamp je smješten usred šume.

Do prvog grada dan je hoda.

Ide se prugom, a ko ume

ide prečicom preko voda.

To vile čine. I Bošnjaci.

(Sretni se drže puta tvrda.)

Kreće se u ponoć, čim potamni

rumeni prosjev sniježnih brda.

Hodi se šutke. Nestaje, tone

u vodi jezera i močvara.

Te vode živim nisu sklone

jer dom su mrtvih i utvara.

I ko ih pređe, ko ne strada

( ako na putu ne izlude),

stiže, u sabah, do prvog grada

i sreće prve, prave ljude.

2.

Podne, sparina. Čekamo kišu.

Zveckaju šolje, kopni žagor.

Vonjaju nužnici, i odišu

bazgove cvasti sjetom blagom.

Lijevo je voda, desno granje

zapaljenih sivih brada;

kikot, i krici. I dahtanje

oko masnih, lovnih zgrada.

Pucketa bilje. U pržini

veseli vrapci miju krioca.

Čekamo kišu. U divljini.

Skupljeni s koca i konopca.

3.

Bodri viola, ne odmara.

Plesači biju o šaku šakom.

Cvijetni krstovi Midsommara

vise, pod pljuskom, naopako.

Pričine, sage; bijele dame

kao orači snažne građe,

spuštaju svoje oči na me

i tonu, barke, u beznađe.

I mi tonemo; mrki stranci

koji za hljebnim halom hode:

Cigani, Kurdi i Bosanci.

Bez doma, groba, bez slobode.

AKTEON

I ovu ćemo godinu, Flebe,

knjižiti kao čist Gubitak,

uz jezik naš, atlas, busolu

i malo larme sa Dalarne,

koju smo, ipak, mi budale,

držali ko vosak, za nevolju.

Dulce et decorum, pjevati u Troji,

konje na mutnoj Garoni pojiti,

dok zemlja zadnje sate broji

skrhana, najzad, pri pogodbi.

«See, they return; ah, see the tentative

Movements, and the slow feet»*,

da – na radiju, tek da živne

sedmicom radnom smoren svijet.

*

Nota. „See, they return…“ E. Pound, Dikter, Stockholm, 1973.

GETEBORG, LUKA

Ovdje čekaju

bijele lađe

koje će, zorom, isploviti

put Amerike i Kanade.

Na molu lednom naređani,

u patikama i bez patika,

sa boščama usijanim,

Albanci, Kurdi i Bošnjaci –

argati bez duša

i motika,

zoru čekaju i sitno zveckaju

zlatnim prstenjem

na prstima

zlatnim halkama

na prsima,

zanijeti južnim napjevom

koji se ko kobra

uvis izvija,

dok pljusak huči,

val o val tuče

i sahat na kuli ponoć izbija.

LOVOR

Ubili su mladog crnca

oko ponoći rasni momci

na sred trga u Klippanu,

a svud okolo ko maslačci

prozori veselo bokorili

i negdje pred zoru

krunice sklopili

i lijenjo niz vjetar otplovili.

Mislim o tome, premda tremu

umjesto votkom potirem dovom

i jednim okom motrim džezvu

a drugim, na švedskom,

pripremljen govor,

i

tamnim gdje treba zatamniti

i blažim gdje treba razblažiti

dok ispred kampa

azilante

na sivom zraku kiša poji

kao na vijencu crnčevom

lovor

uz koji će i Švedi i stranci

u šutnji stati

i ja ću zatim – sjajno skraćen –

posmrtni govor pročitati.

PTIČJI PUT

Mudro govoriš Hamijase,

pozne su godine, tijela ruine,

valja nam, doista, razmišljati

o skoroj smrti, u tuđini.

I premda nisam ljubitelj ptica,

niti me ptičji poj veseli,

ja bih da umrem ipak ovdje

u ptičjem gradu Skeleftei.

U rano proljeće, u jesen poznu,

dok s juga dolijeću il k jugu polijeću

i buka paklena grad opčini,

meni se čini, dok uz prozor

stojim i snatrim u daljinu,

kao da jesam u onim groznim

mjestima našim zapaljivim,

i čini mi se, dok se odmičem

od stakla krvlju isprskanog

a magla krikove blaži guščije

i miri vrane pri lijeganju,

da to što može da ugrije

pod lednu koru gurnuto tijelo

tek jutarnje je ptičje sijelo

i tek taj bučni ptičji žagor,

kad kucne čas i pred blago

Božije lice duša stane,

može svjedočit «da mrtvi nije

smetao ni sitom niti gladnom»

i stoga mirna srca velim

– prem nema mira onaj ko seli –

ja bih da umrem ipak ovdje

u ptičjem gradu Skeleftei…

BOJA HLJEBA

VASIKA
Ja ne volim životinje i rogatu marvu mrzim, ali ovu priču započinjem sa opisom jednih starinskih volova. Nazivaju se birdaši, volovi-birdaši, odavno su, mislim, izumrli, ali dok su bili s ove strane zbilje držani su na velikom glasu i velikoj cijeni. Nijesu bili od domaće, sitne i odrte stoke, već endemni gojenici iz Pećke kotline. Uzgajali su ih šutljivi Albanci i o naravi tih teglećih životinja kao krv rumene dlake, vitkih rogova i cvjetastih glava mogla bi se, da je snage i umijeća, nova Šeherzada ispričati. Vidjeću ih samo jednom, u svojoj petoj godini, ali ću njihovu sliku nositi kroz život, sramežljivo i uporno, kao što nosim ovu hamajliju. Stvar se dešava u vrijeme kad se silna Udba navali na Bihor, spodbi za vrat sirotinju i stade je nagoniti da bježi za Tursku. Jednog smrzlog martovskoga dana (17. marta 1958. godine), nahrupiće i nama na kuću, izlomiti, prvo, kundak puške kragujevke mom ocu o krsta, i onda mu, pri odlasku, zaprijetiti kako će mu kao pijevcu glavu otkinuti ako ga u selu zatekne Aliđun.

Podmašen prijetnjama Udbaša i kuknjavom jabane i svojte, moj veseli otac prodaje imanje za «šaku govana» i silazi u Berane da dobavi vasiku . Neće je, međutim, dobaviti. Vasike su naglo poskupjele, a pred kapijama beranske milicije od ranoga jutra dreždi silan narod, svadljiviji i bučniji od jesenjih vrana. Otac odlučuje da potraži sreću na Kosovu. Prelazi pješke strašnu Mokru goru, spušta se u plodne metohijske ravni, divi se zemlji – mehkoj i mrkoj poput halve – i najmi se kod mještana u oranje. Plug mu vuku snažni crveni volovi. Veoma su mirni i poslušni, te ih stoga niko ne vodi u brazdi. Kod svojih se domaćina izokola raspituje za kakvo jeftino imanje ali to čini uzaludno – metohijska zemlja pretijesna je i preskupa. Pričalo se po Bihoru da onamo žita rastu do ramena i da nema kuće bez pšeničnog hljeba. Moja majka, dok je bila živa, u te priče nije vjerovala. Ona je tvrdila da pšeničnog hljeba ima samo u Novom Pazaru.

– I to, zlato, od svakoje ruke. Jedni se mijese u čaršijskim pekarama, jedni u kućama. Ne zna se koji su ljepši, koji lezetniji. Blago onom ko omrkne u Igbal čaršiji. Osamnuće, beli, u dženetu.

Onda bi mi nabrajala imena pazarskih hljebova. Pokušavao sam svaki da zamislim i nikako nisam odmicao od izgleda onog prvog. Naziva se somun i meće se u furune samo petkom, prije džume, gornja mu je kora zlatna i hrskava jer se stima začinima i tiriši žumancetom, a sredina mekana i bijela «baško ova vuna na kudelji».

Nekoliko dana po očevom odlasku, beranska milicija opet nam udara na kuću, odvaljuje vrata i prozore i goni u šumu amidže Hamda i Haruna. Oni se kriju kod šumara Tanasija Pantelića. Isti će ih šumar obnoć prebaciti u Srbiju, odakle će, unajmljeni kao kalauzi, sa pazarakim trgovcima krenuti za Tursku. Izviđaju zemlju iza Crnog mora i pomažu u berbi pamuka i duhana rođacima u selima vilajeta Sivas («za Tavninom», kako su te puste krajine po naški nazvane).

Dok su oni izviđali zemlju po Sivasu, mi ćemo ih čekati u selu Godijevu, u slamnatom kućeru dajdže Ćerima.

– Jadi moji, nad jadima – brižio je Ćerim – Turska je zemlja ognja i čemera. Izgorjeće djeca ko gliste na suncu.

I zadugo, ni od koga, ni traga ni glasa.

Pred prvu studen i prvi snijeg, vrati se amidža Harun, usukan i mrk poput vuka, sa još crnjim glasovima: – Aj, prokleta Turska, džehenem je izgorio. Ne siju, ne kose, hljeb miješen ne jedu. Drže, ovi naši, malo stoke, pa baljegu kupe i suše je, te se tim halom zimi griju i na to kuhaju. Nema žive vode, nema voćke uz puteve! Dabogda me tamo više ni san ne odnio! Amidžu Hamda nije pominjao, niti ga je iko za njega pitao. Gdje god ima žena javrcanki, ovome je bilo lijepo. A Turska je, tvrdili su rijetki musafiri, bila puna muhadžirskih udovica. Malo po Harunu, i otac se vrati sa Kosova. Za sobom je vodio par krupnih, crvenih volova. Tanka bijela kora sumrazice nahvatala im se oko očiju i gubica i na ćubercima dlaka pod trbuhom. Otac ih je uveo u štalu, otresao opanke pred pragom i zatim, mirno, kao da je maloprije otud izašao, nestao u dimu dajdžine kuće.

Sjećam se kako su žene zakukale, kako su svakičas pekle kahvu i zgrtale krompir u mangalu i sjećam se, ne bez muke u trbuhu, Harunovih psovki i vike, dajidžinog kašlja i kokodakanja kokošaka koje svu noć nije prestajalo.

– Zapjevala kokoš nekome pred glavu – šaptala je nana – O Allahu krasni, malo nas je, udri u ženskinje…

Bog bi milosrdan i te rede poštedi glave i muškinja i ženskinja. Uze samo glavu jednom kusom pijevcu kojeg će dajdža, kad se rota slegne i «braća se ko braća odbiju», rad puta zaklati.

Na pute se, opet, otac podigao. Zima je bila na izmaku, cijedila se brežja, ručile se vode u potoke, trčkarala prva jagnjad oko međa i opkopa.

I otac je govorio: – Jal’ još petak jal’ dva petka, pa će, akobogda, biti hora za oranje. Pa da idem, tamo, ka tome Pazaru. Sal da nađem neđe malo pluga, a volove, vala, imam plahe.

– Vala plahe – bodrio je Ćerim. – Da prevrćeš džade s njima, a ne meke župljanske njivice. Kake li su huje, omašuju li? Šta veliš ti, Harune?

– A jok, dajko, ja velim ovako – žestio se Harun. – Prvo da se namirimo. Nek izvadi majka pare od imanja, nek prebroji i podijeli. Jedno hise njemu, jedno meni, a jedno Hamdu nek ostave. E, poslije, ko god hoće – neka lomi kišu niz drumove!

– Na ovu je kuću, majko, bila jedna glava – čudio se otac. – A ene sad, dvije!

– Svoj ti poso, blagoš majci. Ne tragaj dampalu.

– Ja vam rekoh šta vam rekoh – vikao je Harun – izvadite pare i brojte. Jedno hise njemu, jedno meni, jedno Hamdu nek ostane.

U prvi akšam izađe upolje i poče kukati. Dajdžina pašačad zalajaše. Lajala su horno, ko pred bunu. Pred kućom se gomilaju ljudi. Otac iznosi dvije lambe a dajdža krlju s vatre i ja ću prvo ugledati jednog niskog i debelog starca (koji šišti ko da je probušen) kako se savija pred vratima i otresa snijeg sa palte. Za starcem će uplahati još trojica a za njima Harun, otac i dajdža. Svi će ući u musafir-sobu i duboki žamor koji otuda dopire brzo će me uspavati. A izjutra, kad me dignu da zahvatim «lijek cicvare dok se nije ohladila», zateći ću oca i amidžu kako mirno zbore i srkaju iz istog sahana. Zajedno će navući sijena iz kotara, istjerati volove i uprijezati ih u saone. Zajedno će posmatrati, ne bez smijeha i maskare, kako pijetao bez glave poskakuje uz plotare i zasipa krvlju sniježne naborine. Onda će Harun i dajdža (koji nosi pijetla naopako), zamaći u kuću a ja ću ostati uz oca da mu pomognem u spremanju. Jer i ja ću za Pazar krenuti. Otac se bojao da mu volovi birdaši na strmim i posnim sandžačkim njivama ne ispadnu naopake ćudi, pa me vodi da ih, dok ne sviknu, prihvatim u brazdi.

2. PUT

Obnoć smo prešli Lisu i Ninaju i u zoru izbili pred prve katune na Donjoj Pešteri. Svukli smo se sa saona, pješačili niz smrzline. Nad nama su vrane krvutale, leteći u lijenom, poširokom krugu i ja sam se dosjećao da to znači da su ljudske kuće blizu i trudio sam se da izdržim, premda su me noge izdavale i čudna mi drijemež snagu otimala. Prisjećam se golog, rumenog brežuljka, niskih kleka o koje sam se saplitao, zatim jednog krda jajolikih, surih stijena po kojim se, nenadano, kao da se u tom trenu rađa, pomaljala beskrajna dolina. I od ovih jajolikih stijena pa do Delimeđa i staroga Rašljanskoga hana u mom se sjećanju ništa drugo nije zadržalo. U Rašljanskom hanu ćemo zanoćiti i narednog jutra, prije sunca, s mrkim Peštercima i njihovim buljucima ovaca i pasa krenuti ka Novom Pazaru. Cijelim putem moj se otac raspituje da nema «gdje god s ovih strana kakvo posno imanje na prodaju». Pešterci su govorili kako je takva imanja mogao naći prije Delimeđa a da, od tog mjesta naovamo, posne zemlje nema.

– Ovo je, robe, pazarska župa i ovo su ka Pazaru puti. A Pazar je, za po nokta, tanji od Stambola. Ima zemlje za kabura, ali nema za prodaju.

Pešterci nam, pored drugih čuda, ispričaše kako su pazarski pekari od lanjskog Bajrama počeli i bijele hljebove vaditi.

– More biti, no šta – branio se otac, vjerujući da se sprdaju i šale. – Ima, tako, kod nas u Bihoru i bijelih trnjina.

Teško mu je bilo priči vjerovati. Tih godina nije bilo hljeba po Bihoru, pogotovu pšeničnoga. Dešavalo se da poneko i dobavi malo pšeničnoga brašna, ali rijetko su se od takvoga brašna hljebovi mijesili. Ono se čuvalo za bajramske i za ramazanske pite ili za kašu koja se miješala sa medom, sipala u čanake i onda se – dok je ima – kahvenim kašikama davala bonicima na samrtnoj postelji. Da ne odu sa ovoga svijeta s gorčinom u ustima.

A ja sam vjerovao Peštercima i njihovim pričama i bio sam tužan, a i ljut na oca, kad su oni ušutjeli.

3. TIJESNA ČARŠIJA

Prva tri dana spavaćemo na Žitnome trgu, u potkivačnici Isa Bace Bahtijrevića. Žitni je trg ostatak Tijesne čaršije, za koju se govorilo da je (bila) najbogatija i najljepša čaršija duž slavnoga Carigradskog druma. Zakasnićemo tačno deset godina kako bismo tu ljepotu mogli svojim očima vidjeti i ja ću ovdje, rad užitka, prepričati opis jednog anonimnog, ali pouzdanog očevica.

Tijesna čaršija srušena je tokom 1947. godine. Zadugo se držalo da je glavni zagovarač rušenja bio rahmetli Raif Tušević, da je imao veliku podršku u Osmu Derviševiću, Mahmutu Pelinu, Bilalu Mavriću, Smaju Crnom i drugim našim kadrovima u ondašnjem Komitetu. I mi, mlađi komunisti, bili smo za to, jer su nam u glavurde utjerali uvjerenje kako je ona, ta čaršija, «najmarkantniji simbol feudalizma i azijatske zatucanosti». Pošto smo mi svim srcem težili da što prije raščistimo sa feudalizmom i izgradimo besklasno društvo, sa oduševljenjem smo prionuli likvidiranju tog zadnjeg ostatka mračne prošlosti. Međutim, glavni pokretači rušenja Tijesne čaršije bili su neki drugovi iz Okružnog komiteta, naročito organizacioni sekretar, Rade Borisavljević, kojem je smetalo što je sjedište Okruga u najzaostalijoj kasabi Sandžaka. Jedino je Velibor Ljujić, ondašnji sekretar OK, pokazivao rezervu prema tom prijedlogu i pitao se šta će raditi toliki svijet kad mu se dućani i radnje poruše. Tijesna čaršija se širila na platou ispred kafane Lipe, Jonuzove ćevabdžinice, Putnika i kahvečajnica Ribolovac i Santos. Na tome se prostoru nalazilo oko stotinu radnji i dućana. Bila je to čaršija slična arapskim sukovima i zaista je predstavljala biser onog sjednačenog i sivog vremena. Bila je sa svih strana omeđena uskim sokacima, a kroz njenu sredinu tekle su i dvije brazde s čistom vodom koja je uzimana iz paričkog jaza. Jaz je prolazio pored Elektrorasa i tu je bila drvena ćuprija, zatim je tekao kroz Varoš mahalu i dalje do Vakumove vodenice. Vodom su se prskale ulice da se ne diže prašina kada prođe fijaker ili krda stoke u progonu ka pijaci. Na brazdi su kalajdžije trljali tepsije i kazane, uzimao se avdes kad se krene u džamiju a često se i bijelo ruho ispiralo. Ali šta ćeš – bila je ostatak mračnjaštva i moralo joj se dohakati da bismo mi, Pazarci, dokazali svoja napredna stremljenja. Za srušene radnje nije plaćena nikakva naknada, pa je na hiljadu duša ostalo bez igdje ičega. Nekim čudom pretekla je ona nîska radnji i dućana iza Lipe i Putnika. S njene druge strane nalazi se polukružni i kladrmom pokriveni usjek zatrpan takođe sitnim, ali bučnim dućanima. Većinu ih drže novopazarski čerkezi i uglavnom su kovačnice. Tu se prave čuveni pazarski šporeti i furune, britve i noževi, ožezi, mangali i klamfe, kuju i klepaju sjekire, kose i motike. Najbolji kovač na Žitnome trgu bio je Iso Baca. „Iso Baca Bahtijarević, kao i svi kovači, nosio je glavu malo ustranu, ali je bio šaldžija, volio je da se šali i na svoj račun. U njegovoj kovačnici, i magazi u stražnjem dvorištu, uvijek je bilo po desetak gladnih i stravljenih muhadžira. Tu se badihava moglo konačiti i najesti birijana i pilava. Za njega i Avda Lađara, pekara, čaršija je govorila kako nisu sami. Oni su sa svoje strane dijelili ljude u dvije grupe divanija (neznalica, budala): oni malo lakši slučajevi (dalge, dalavere) bili su na spisku kod Avda, a teži (šašonje, tevećelije) kod Isa. Pored kovačnica, tu su bile britvarnica Idriza Dacića, puškarnica Pašana Mulića i žitarske radnje Habib-age Ljajića, Sejda Šuntovića i Rifa Pljakića. Na samoj sredini nalazi se velika vaservaga za mjerenje žita, jer se ovdje, još od Isha-begovoga vakta dogonilo i prodavalo žito i stoga se naziva Žitni trg“. U vrijeme našega dolaska nema Pašanove puškarnice, nema Vaser-vage (a ni žita), na trgu se prodaju vasike i slivaju, kao u kloaku, kolone muhažira sa okolnih brda. I ime je trgu promijenjeno i sada se zove Trg Stevana Nemanje.

Bilo kako bilo, četvrtoga dana, iza teravija, Iso Baca nas uvodi u magazu iza kovačnice. Magaza odiše na konjsku mokraću i memljivu žíđu gvožđa i ugljena, premda je čista i sa svakog zida, uz ibrike i noževe srmenih dršaka, vise ubrusi i mahrame išarane strukovima, harfovima i pticama duga repa koje se dodiruju kljunovima. Dok jednim ubrusom otire potpazušja (sa kojih se voda cijedi kao s mahovnjaka na našem izvoru), Iso Baca hunjka kroz nos lupajući teškom šakom oca po hrbatu, zatim krivi glavu i podugo njiri u njegovo lice, kao da se boji da ga nije rasplakao.

A otac je govorio: – Jok ja, volim se ukopat.

– A ja opet velim – uzmi se upamet, miči te volove. Osam banki, osam banki. Jok, jok, ne da. Ne da vlah volove.

– Vala ne dam.

– Aj tvrde glave, japiju joj jebem. Ne da volove, a muftač je kuće! Dela, dijete, diž’ se da idemo.

4. HAMAJLIJA

Kuća Isa Bace nalazila se na Jermišu, ispod groblja i Šiš-babine tekije. Imala je staru ispucalu dvokrilnu kapiju sa kovanom bravom koju Iso pozadugo nije mogao otvoriti. Avlija je bila tijesna, pod kaldrmom, mirisala je na kahvu i na pržene paprike. Udno avlije, premrežena golim granjem, vidjela se niska, zdepasta kuća sa dva sitna prozora.

– O, Ajkuna! – viknuo je Iso Baca. Ispani pro praga, peškeš sam ti donio. I iznesi malo vruće vode…

Kućna vrata su se otvorila i na njima se pomolila žena s testijom u ruci.

– Aman, Iso, lijepo li je – reče žena. A čije je?

– Nekog pogorelca sa Bihora. Dovedoh ga sa mnom, bi mi žao da se mrzne u onom zindanu. De, pospi mu, nek opere noge.

Premda sam se kočio od zime, čim je Iso noge pomenuo, oblila me nesnosna vrućina. Imao sam na nogama vunjene čarape i opanke koje, otkako smo Bihor napustili, nijesam sazuvao. Prsti su me zapecali, prljavština među njima cijedila se, čarape punila. I sada će početi da pahne i avliju će zagušiti, strepio sam, već zagušen stidom. Žena se sagnula, oslonila glavu o moja koljena i počela me izuvati. Koža mi se naježila, njihala me laka nesvjestica. Iščekivao sam, pritiskajuć očne kapke, kad će žena uzviknuti. A onda sam osjetio kako mi se topla voda sliva niz listove.

Tek ću je u hodniku pravo pogledati. Bila je i mlađa i viša od Isa. Smiješila se meko, kao da se stidi, i nečim je podsjećala na goluba. Možda zato, mislio sam, što pomjera glavu za svojim riječima.

Ušli smo u jednu tamnu i čistu sobicu.

– Sjed ti ovdje – rekla mi je – dok ja nađem malo preobuke…

Čekao sam i blehnuo u odsjaje lampe koji su šarali zidove. Na njima se caklilo okačeno suđe: ibrici, džezve, tablje i tepsije. Isto takvo suđe ležalo je i po rafovima. Na čeonom zidu nije bilo rafova ni suđa. Na njemu su visila samo dva tespiha i pod njima, ublizu prozora, nekoliko vijenaca suhih voćaka, duhana i cvijeća. S desne strane prozora nalazio se dvokrilni dolap, pun ispucalih i u kožu uvezanih knjiga.

Soba u koju smo potom ušli nije bila začarana. Okrečena bijelo, uska, bez ćilima, zastrta je kao naša musafirska soba, stazicama i prnjama. Doduše i ona je bila puna svakojakog suđa, ali sam takvo već viđao. Kada je Ajkuna unijela sofru, malo mi je i laknulo. Naša je sofra dva-tri puta veća i za nju je moglo stati «a da se ne krha laktovima» desetinu duša, dok za ovom jedva da bi otac komotice sjeo, da ga je Iso na konak doveo.

Onda su se mirisi počeli redati. I ja sam blijedio. Evo, sad će, drhtao sam, sad će unijeti i hljebove. Činilo se da taj trenutak neću dočekati.

Ajkuna ih je unijela uvijene tankim, bijelim mahramama. Hljebovi su bili vrući i mahrame su se pušile. Spustila ih je ispred Isa. On je nešto proučio, otkrio mahramu i pred mojim očima ukazali su se bijeli pazarski hljebovi. Iso Baca je izlomio prvi na tri okrajice i jednu mi pružio. Omađijan, ja sam nijemo u nju buljio. Zujalo mi je u ušima, bubetali čeoni damari, srmenkasta svjetlost oči napadala. Opažao sam, ipak, da mi Iso nešto priča jer su mu se usne kao liske na pripeci pomicale i kvrčile. I onda sam svijest izgubio.

Povratiće me pljuskovima vode i nekim opojnim dimovima. Prvo ću Ajkunu ugledati.

– Jadno dijete – šaptala je – pregladnjelo. Ništa drugo no je pregladnjelo. Ja sam, vala Iso, nakastila da mu dadnem jednu hamajliju. Onu staru, putnu. Šta će mene, jelde? Ja s praga ne mrdam.

– Hulju-bulju, hulju-bulju! – hunjkao je Iso Baca. – Ha moj sine, ha na ovu stranu. Ha na ovu stranu…

Mučno sam se nesvjestici otimao. Iso me je uspravio, potkočio jastucima i tutnuo mi u ruke hljebnu okrajicu. Bila je još vruća. Ovog sam je puta prinio ustima. I ovdje mi valja, uprkos taštini, izbjeći priču o njenom ukusu. Ubijeđen sam da se čudo može doživjeti, ali se ne može opisati. Ono stoji iznad uma i jezika.

Nisam, dakle, pojeo čitavu okrajicu, premda su me uporno bodrili. Ajkuna će prva odustati, a Iso će deverati uz postelju i pokušavati da me osokoli bajanjima i šalama.

– Ih junače, obruka se – uzdahnuće naposljetku – samo si je ko miš sa ivice poštetio.

I dok Iso Baca okrajicu obavija krpom i podiže lampu sa tronošca, ja ću prošaptati: – Bi l’ to mogli babu odnijeti?

– Reče l’ ti to meni nešto?

– Bi l’ to mogli babu odnijeti? Samo da vidi, pa ćemo vratiti. On ne vjeruje da ima bijelih hljebova.

– E vala moremo – smijao se Iso Baca. – Pa nek bira: more ga jesti, more i gledati.

Mome ocu nije bilo suđeno da vidi bijele pazarske hljebove. Kad je Iso Baca otvorio radnju i ušao u magazu, našao ga je na banku bez svijesti. Brada mu je bila podvezana krvavom mahramom, košulja i palta iscijepane. Iso mu je zavukao ruku pod košulju, zavrtio glavom, hunjkajući «aman zaman aman zaman». A onda me izveo u avliju. Avlija je bila tijesna, opkovana granjem stežalim od snijega koji se južio i cijedio.

Volova birdaša nigdje nije bilo.

– E bijahu lijepi, jadi ih ne našli – dersio je Iso Baca, češkajući bradu. – I, eto ti. Nečiju su dušu naveli na grijeh. A imaš li, dijete, igdje ikog živog da mu haber otpremimo?

Smoren plačem i drijemežom, ja sam, poput ribe, nasuho zijevao.

Refik Ličina, biografija:

Refik Ličina rođen je 1956. godine u Radmancima (C. Gora). Živio i radio u Novom Pazaru kao bibliotekar, a od 1994. živi u Lundu (Švedska). Piše poeziju, prozu, prevodi sa švedskog, uglavnom poeziju. Objavio, između ostalog knjige poezije: Poznavanje prirode (1970), Pčele (1983), Prigodne prisile (2009), Knjigovezačka ulica (2009). Objavio je nekoliko knjiga kratke proze Staklenici (2004), Strah od behara (2013), Ulični budilnici (2017) Dalge (2018) i Ribe u bunaru (2019). Dobitnik je Goranove (1979), Brankove (1980) nagrade kao i Klas De Vildes stipendium za 2016. Na švedskom jeziku objavjen mi je izbor poezije Predikan för Eurydike (Pridika za Euridiku, 2009) i izbor novela När nyponrosor mognar (Kad šipurci dozrijevaju, 2013). Objavljene su mu pet knjiga prevoda: Prisluškivanja, izbor pjesama, Bengta Emila Johnsona, 2010 (nagrada za najbolje prijevod na Međunarodnom sajmu učila i knjiga u Sarajevu, 2011. godine), Antologija moderne švedske poezije, OKF, Cetinje i Izabrane pjesme Magnusa Wiliam-Olssona (2014), Put u središte zemlje i druge pjesme, Larsa Gustafssona, 2016, Izabrane pjesme Tomasa Tranströmera, 2018.

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Izvor: bvxg.me