Bliži se kraj ramazana. Idemo prema Bajramu i sve je manje noći kada se možemo sastati i zajedno iftariti. Nakon što sam napisao tekst o ramazanu u Holandiji, javio mi se Fako Džigal iz Sjenice, inače inženjer šumarstva, ali danas angažovan u Islamskom kulturnom centru “Bošnjak“ iz Arnhema. Pored toga, bavi se i izbjeglicama, a kaže kako nema previše posla u šumarstvu, pa je odlučio promijeniti profesiju. Faki se svidio tekst o ramazanu i volio bi da prisustvujem iftaru u organizaciji Opštine Arnhem. Bosanski džemat je dobio određeni broj mjesta i rekoše mi da bi me rado pozvali, ukoliko je moguće da dođem.

Arnhem nije daleko, ali tih dana sam bio zauzet u porodilištu, pa nisam mogao obećati. Nakon što se beba rodila, odmah sam se javio da potvrdim dolazak. Obojica smo mislili da će iftar biti održan u Eusebius crkvi u centru Arnhema, jer je tako i najavljeno. Iskreno sam se radovao tom događaju jer sam godinama čitao o iftarima koji se organizuju u nemuslimanskim bogomoljama i drugim mjestima na kojima to nije baš uobičajeno za balkanske standarde.

Za stolom osam ljudi iz osam različitih zemalja

Svakog ramazana barem nekoliko holandskih crkava ugosti muslimane, ali i ostale ljude širokih shvatanja. Pošalju se poruke zajedništva, a riječ samen, što na holandskom znači zajedno, ponovi se stotinama puta tokom ceremonija.

U Holandiji se crkve koriste za mnogo toga. Jednom sam tako ostao šokiran kada sam ugledao kompletan stambeni prostor unutar crkve u Haarlemu, a valjda u nedostatku vjernika, opštine vrlo brzo pronalaze način da restauriraju postojeće objekte i preurede ih za život. Tako sam završio na piću kod djevojke koja je živjela u crkvenoj kupoli. Iznutra je to bio sasvim normalan etažni stan, ali sa mnogo stepenica.

Sve crkve imaju visoke stropove, tako da su najviše iskorištene one koje su pretvorene u muzeje ili diskoteke, mada mi je ovo drugo ponekad i čudno. Takva je i arnhemska crkva Eusebius, smještena na glavnom gradskom trgu, uvijek otvorena za svakoga, a danas ustvari muzej koji se koristi kao atrakcija.

Nažalost, ovaj put je Opština kasno krenula s organizacijom i u posljednji čas su morali odustati od tražene lokacije, te premjestiti iftar u jednu od univerzitetskih zgrada u Arnhemu. Moj entuzijazam je odmah nekako splasnuo jer mi je oduvijek bila fascinantna činjenica da u Holandiji sve to sasvim normalno funkcioniše.

Pojavio sam se na iftaru sat i po prije početka, a u zgradi su se već uveliko održavali govori. Predstavnici Centra “Bošnjak“ su me srdačno dočekali, pa smo požurili da uđemo. Pronašli smo posljednji stol i sasvim je slučajno ispalo da ipak možemo sjediti zajedno. Kada opštine organizuju ovakve događaje, imaju tendenciju da za vrijeme večere izmiješaju različite ljude, pa onda za istim stolom sjedi osam ljudi iz osam različitih zemalja.

‘Zaboravili šta je Turska bila prije 20 godina’

Iako smo Tarik, Fako i ja uspjeli sjesti zajedno, pridružili su nam se Sanders, Galip i nekoliko žena, od kojih još dvije Bosanke. Kako je ko izlazio na binu da održi kratke govore, tako je moj iftarski susjed Galip Aydemir klimao glavom odobravajući ili odmahivao ne slažući se s onim što se govori. Inače, gospodin Aydemir je sa svojih 38 godina jedan od vođa najveće turske džamije u Arnhemu. Vrlo je aktivan u organizaciji raznih događaja, a koliko je turska zajednica integrisana u društvo, govori činjenica kako se unutar te džamije održavala i proslava Kraljevog dana, inače najvećeg holandskog nacionalnog praznika kada cijela država nosi narandžastu odjeću, izlazi na ulicu i zabavlja se od ranog jutra do kasnih sati. Galip kaže kako su njegovi roditelji došli prije 50-ak godina, te da je on rođen i odrastao u Holandiji. Kroz razgovor ću shvatiti da je Galipov brat političar, unutar partije DENK koju čine uglavnom etnički Turci.

Uredno smo razgovarali, sve dok jedan čovjek nije izašao na binu, te na voditeljičin komentar kako dolazi iz Iraka, rekao: “Nije Irak, nego Kurdistan.“

Galipovo mišljenje je da su to sve istinski teroristi, te se naša priča vrlo brzo proširila na NATO i Švedsku. “Ni Šveđani nama ne bi tako lako dali da uđemo bilo gdje. Nedavno su mi rođake skinuli s aerodroma jer nisu imali tranzitne vize. To je novotarija iz Evropske unije, samo u cilju da nas maltretiraju.“

Aydemir je veliki ljubitelj lika i djela turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, a kad sam mu rekao da moja istanbulska familija s njim ne dijeli mišljenje, samo je kratko kazao: “Ljudi su zaboravili šta je Turska bila prije 20 godina.“

Poruka podrške iz jevrejske zajednice

Nisam se s njim ni složio, a ni ne složio jer je čovjek koji je sjedio pored nas upao u razgovor. Kaže da se zove Sanders, mada se često predstavlja i kao Salih.

Sanders je Holanđanin koji je prešao na islam i pridružio se bosanskom džematu. U stvarnosti nije promijenio svoje ime. Kaže kako su mu najbolji prijatelji bili Turci, pa je to glavni razlog zbog kojeg je odlučio prihvatiti islam. Tvrdi da najmanje 500 ljudi u Holandiji svake godine promijeni religiju, te da se većina ustvari konvertira prema islamu. Dok to priča, oči mu se sjaje, a odmah nakon večere mogao se čuti kako uči Kur’an gotovo naglas.

Meni je bila interesantna činjenica da sam u roku od nekoliko dana upoznao dvoje Holanđana istom pričom. Naime, patronažna sestra koja se pojavila prvi dan nakon što smo bebu donijeli iz porodilišta je ispričala nešto slično. Iako sam supruzi rekao kako mi je sve to sumnjivo, ispalo je da žena zna svoj posao veoma dobro, a to je valjda najvažnije od svega.

Večerali smo marokansko-turski obrok, a događaju su prisustvovali predstavnici svih religija, državne uprave, policije i drugih institucija. Jedini izuzetak je bila jevrejska zajednica koja nije bila prisutna zbog toga što je četvrtak bio posljednji dan jevrejskog praznika Pesaha. Zauzvrat su poslali video poruku podrške i razumijevanja, uz želje da još hiljade iftara bude organizovano na zajedničkim lokacijama. Ponovo se mogla čuti riječ samen, a za nekoga ko će se vječno ovdje osjećati strancem, to zaista lijepo zvuči. Samen možemo sve.

Gradonačelnik za istim stolom s postačima

Kako se bližio kraj, tako su našem stolu prilazili razni ljudi. Iznenadio sam se kad sam ugledao gradonačelnika Arnhema Ahmeda Marcoucha, eminentnog člana Radničke partije.

Odmah su me predstavili, rekavši da pišem za Al Jazeeru, na šta je gradonačelnik sa mnom počeo pričati arapski. Na moju opasku kako, nažalost, ne govorim arapski, nastavili smo na holandskom. Kaže kako je prostor Eusebius crkve jednostavno bio preskup. Na moju skepsu da je to zaista razlog, kaže da nema razloga da vjeruje u bilo kakve urote.

To će mi potvrditi i Mark Bink, jedan od organizatora iftara i zaposlenik Opštine Arnhem. Na moje pitanje zašto je bilo prisutno toliko policajaca, kaže da ustvari policija takođe često organizuje iftare u Arnhemu. Zbog toga im je veoma važno da na svaki budu pozvani. Bilo mi je malo čudno da sjede u uniformama, ali me Bink ubijedio da to nema veze sa sigurnošću, te da su u Arnhemu svi sigurni, a da time policija pokušava biti dio naroda, dio mase, odnosno podrška građanima.

Ni Bink ne vjeruje da iza odluke menadžmenta Eusebius crkve postoji ikakva zavjera, te potvrđuje gradonačelnikove riječi.

Dogodine u veleljepnoj arhnhemskoj crkvi

Sama činjenica da u Arhnemu Marokanac može biti načelnik, čak i pored toga što u tom gradu živi samo oko šest posto Marokanaca, dovoljno govori koliko je ovaj grad otvoren i bez predrasuda. Dok sam razgovarao s njim, stekao sam dojam da je zaista istina to što kaže. Poručuje da je netrošenje tolikog novca iz budžeta jednostavno bila razumna odluka. Naredne godine će početi sakupljati novac na vrijeme i sigurni su da će se iftar održati u veleljepnoj arhnhemskoj crkvi.

U Holandiji ljudi ne žive jedni pored drugih nego jedni sa drugima, a poruke zajedništva će sigurno ponavljati godinama, sve u cilju da se multikulturna slika ne promijeni. Gledajući naš model, naše stalne svađe, i naše političare, te razlike koje su minorne, u ovakvim momentima postavim sebi pitanje, kada smo toliko zaglibili da nam je jedan crkveni iftar tolika senzacija.

Iftar je završen marokanskom muzikom, a onda su svi požurili stići na teraviju.

IZVOR: AL JAZEERA