Frano Alfirević

Frano Alfirević

O Boki- Frano Alfirević

Krajevi kao i bića imaju dušu kojom su nam bliži ili dalji, a usred ove prirode, gdje nam se čini da smo se vratili u prve dane zemlje, samo čovjek koji žudi za najdubljom samoćom može da se osjeti potpuno blizak toj beskrajnoj melankoliji.

Mnogi su kao u snu vidjeli i pohodili ovo okovano more i bili zadivljeni veličanstvom brda; neki iskusni stranci putnici rekli su da je ovo najljepši kraj na svijetu, ali mnogi su uza sve divljenje otišli s osjećajem da je pejzaž Boke nečovječan. Jer, ovo je irealna, vrhovna samoća, gdje priroda govori primarnom snagom stvaralačkog duha, i ovamo treba da dođe onaj tko hoće da osjeti njezinu praiskonsku čistoću  ili može da vrati sebi mir koji je izgubio, nešto od svoje davne djetinje duše. Tužan je čovjek, jer rijetko osjeća pravi glas prirode, a njegova se malenkost vidi u tome što je i preveć nastojao da prirodu savlada, dopuni i poljepša.

Pejzaž Boke ima u svojoj ljepoti nešto nečovječansko, u dubinama, ali u sve njegove svjetlosti i sjenke treba uranjati dugo,  pažljivo i ispitivački, gotovo s pobožnom predanošću, da bi smo se preporodili utiscima poslije koji riječi dobivaju drugi, viši smisao i nečovječansko postaje ljudsko, jer se duh tajanstveno prijateljuje s onim što je uzvišeno, a i prizori najtužnije ljepote  kriju dio našeg najtužnijeg bića.​

ULICE

Svc će ove ulice ostati za nama

kao mladi, svježi naraštaji.

Kad naša bude samo jedna jama,

prostranstvo ulica drugima će da sjaji.

Nitko ne će znati, što smo im sve dali,

koraci naši ostat će izbrisani,

nitko ne će znati s kakvom su tugom pali,

ljepote žudni, dotrajali dani.

Zato ja upijam ulice, njinu svijetlu širinu,

pokrete njihove, jer one se miču i rastu,

sve izraze njine u zori i kroz večernju polutminu.

Ja silno volim ulice, što će da me prerastu.

Ja vidim ljude buduće, koji će se njima šetati,

mladost bezbrižnih očiju, zaborav nad našim grobom,

djevojke, što će se obijesno okretati.

Ja vidim nove ulice kao ravnodušnost nad sobom.

I ja se dajem ulicama, dugim redovima,

što me spajaju tužno s davno iščezlim licima.

One razvijaju zanos mojim snovima

i pritiskuju dušu beznadnim vidicima.

Leave a Reply

Your email address will not be published.